U susjedstvu BiH, odvijaju se značajne promjene, a na dnevnom redu je dubinska preraspodjela zona utjecaja između SAD-a, Europske unije i islamskih država, posebno Turske. Trumpova administracija nastoji ojačati svoj utjecaj, posebno u područjima gdje žive Hrvati, što je dovelo do ponovnog razmatranja stvaranja trećeg, hrvatskog entiteta. O tome svjedoči i iznenadni odlazak Christiana Schmidta, koji je iznenada najavio povlačenje s pozicije međunarodnog supervizora u BiH, što je kasnije potvrdio i na raspravi pred Vijećem sigurnosti UN-a posvećenoj BiH, piše Dnevno.hr.
Ranije su mediji u BiH izvještavali da su američki diplomati vršili pritisak na Schmidta, pa čak i prijetili crnom listom ako se ne povuče. “Definitivno nije bilo nikoga tko me na bilo koji način htio staviti na neku crnu listu ili nešto slično. U svakom slučaju, nitko mi to nije rekao”, izjavio je Schmidt u intervjuu nakon ostavke. Međutim, malo je vjerovatno da je to tačno, s obzirom na to da je poznato da je bio pod velikim pritiskom SAD-a zbog svog protivljenja projektu plinofikacije, poznatom kao južna interkonekcija, koji je američki projekt za BiH. Schmidt je potvrdio da je razgovarao o budućnosti međunarodne uprave nad BiH s američkim i drugim diplomatama, istaknuvši da je nerado napustio poziciju visokog međunarodnog predstavnika, ali i da su postojali kontakti koji su utjecali na njegovu odluku.
U posljednje vrijeme zabilježeni su novi događaji koji ukazuju na promjene u BiH, poput izlaganja Darijane Filipović, kandidatkinje HDZ-a BiH za hrvatsku članicu Predsjedništva, na tribini održanoj u Zagrebu, koja je izazvala veliku pažnju, posebno u BiH. Filipović je, između ostalog, odgovorila na pitanje o ideji trećeg, većinski hrvatskog entiteta u Federaciji BiH, konkretno, hoće li nastavak onemogućavanja izbora legitimnih političkih predstavnika hrvatskog naroda ponovo otvoriti raspravu o trećem entitetu i teritorijalnoj reorganizaciji BiH.
Legitimna tema
“Pitanje trećeg entiteta nije pitanje koje se postavlja danas političkom promišljanju hrvatskog naroda ni u BiH ni u Hrvatskoj”, izjavila je Filipović, dodajući kako se radi o modelima koji su razmatrani još u pregovorima prije Washingtonskog i Daytonskog mirovnog sporazuma, kao i kasnije u Hrvatskom narodnom saboru i među različitim intelektualnim krugovima, gdje se o njemu govorilo kao o legitimnom modelu reorganizacije Federacije BiH i BiH u cjelini. Ovo je prvi put da je netko iz HDZ-a priznao da je treći entitet legitimna politička tema, što ne bi bilo moguće bez vanjske podrške dijela političkih predstavnika.
U tom kontekstu, odlazak Christiana Schmidta s mjesta visokog predstavnika postavlja više pitanja nego što daje odgovora, jer se ne događa u političkom vakuumu, već u trenutku dubokih promjena u odnosima međunarodnih sila prema Bosni i Hercegovini. Iako je službeno objašnjenje osobne prirode, gotovo svi ozbiljniji diplomatski i medijski izvori sugeriraju da je Schmidt izgubio ključnu podršku dijela američke administracije, čime je njegova pozicija postala praktično neodrživa. U tom kontekstu, posebno se ističe pitanje Južne interkonekcije, odnosno plinovoda koji bi Bosnu i Hercegovinu povezao s hrvatskim LNG terminalom na Krku, smanjujući energetsku ovisnost o ruskom plinu. Formalno, riječ je o energetskom projektu koji podržavaju i SAD i EU, jer se uklapa u šire geopolitičke ciljeve istiskivanja ruskog utjecaja iz jugoistočne Europe. Međutim, problem se javlja oko političke i institucionalne kontrole tog projekta unutar Federacije BiH.
Schmidt je dugo pokušavao balansirati između zahtjeva Sarajeva i zahtjeva HDZ-a BiH, posebno kada je riječ o upravljanju novom plinskom kompanijom i hoće li kontrola biti koncentrisana u zapadnoj Hercegovini. Tamo su se pojavile optužbe da Schmidt nije dovoljno brzo ili odlučno djelovao kako bi riješio pitanje u skladu s američkim interesima i dijelom hrvatskog političkog establišmenta. BBC i drugi mediji otvoreno navode da je upravo spor oko Južne interkonekcije jedan od razloga zbog kojih je izgubio američku podršku. Ovdje se radi o novoj političkoj postavci Trumpove administracije, koja, osim pokretanja niza sukoba, želi proširiti svoj utjecaj na Balkanu, s pretpostavkom da bi BiH mogla postati nešto drugo nego što je danas, te da Daytonski sporazum nije nepromjenjiv.
Novi aranžman
Ipak, sama južna interkonekcija vjerojatno nije ključ problema, već simptom šire reorganizacije politike prema BiH. U Washingtonu se, očito, sve više pojavljuje ideja da je dosadašnji model upravljanja Bosnom preko OHR-a iscrpljen i da je potrebno preći na pragmatičniji pristup koji bi smanjio stalne blokade, čak i po cijenu novih unutarnjih teritorijalnih i institucionalnih kompromisa. Stoga nije slučajno da se paralelno s pričom o Schmidtovu odlasku sve češće pojavljuju rasprave o “novom ustavnom aranžmanu”, “federalizaciji” ili “legitimnom predstavljanju”, što su izrazi koji se u hrvatskom desnom političkom spektru često koriste kao eufemizam za treći entitet.
Treći entitet nije nova ideja; ona postoji još od rata i političkog projekta Herceg-Bosne, ali je u posljednjim godinama ponovno dobila na značaju zbog osjećaja dijela hrvatske politike da su Hrvati u Federaciji demografski i politički potisnuti. HDZ BiH i njemu bliski krugovi već dugo naglašavaju koncept “legitimnog predstavljanja”, odnosno pravo Hrvata da biraju “svog” člana Predsjedništva i dominantno kontroliraju institucije koje smatraju vitalnim nacionalnim interesom. Schmidtove izmjene izbornog sustava iz 2022. godine već su tada mnogi interpretirali kao djelomičan korak prema teritorijalno-etničkoj reorganizaciji Federacije. Kritičari su tvrdili da su te odluke zapravo institucionalno ojačale HDZ i otvorile prostor budućem trećem entitetu, čak i ako se on formalno nikada ne nazove tako.
Stoga se u dijelu bošnjačke javnosti i među analitičarima pojavljuje zabrinutost da bi Schmidtov odlazak mogao označiti početak nove faze međunarodne politike prema BiH, u kojoj više neće biti primarni cilj očuvanje centralizirane države, nego stabilizacija odnosa između tri nacionalna bloka kroz neku vrstu tihe konfederalizacije. U tom scenariju Republika Srpska zadržala bi svoju široku autonomiju, dok bi hrvatska politika nastojala institucionalizirati vlastiti prostor unutar Federacije. U tom kontekstu, Schmidt u svojim posljednjim izvještajima upozorava da su rasprave o trećem entitetu i secesionizmu ozbiljna prijetnja teritorijalnom integritetu zemlje – jer takve tendencije postoje i na globalnom nivou.
Američki interes
Istovremeno, postoji i druga interpretacija: da SAD ne teži nužno trećem entitetu, već samo funkcionalnijem modelu upravljanja koji bi omogućio realizaciju strateških projekata poput energetskih koridora, vojno-sigurnosne integracije i slabljenja ruskog utjecaja. U tom smislu, Washingtonu je manje važna ideološka rasprava o građanskoj ili etničkoj državi, a više ga zanima može li BiH donositi odluke bez višegodišnjih blokada. Ako procijene da je za to potreban novi dogovor između Zagreba, Sarajeva i Banje Luke, američka politika mogla bi biti spremna tolerirati rješenja koja su prije nekoliko godina bila politički neprihvatljiva, a čak ih i poticati iza kulisa.
Zbog toga je Schmidtov odlazak značajan ne samo kao personalna promjena, već i kao signal ulaska u novu fazu međunarodnog upravljanja krizom u BiH. U toj novoj fazi, pitanje južne interkonekcije, odnosi SAD-a i HDZ-a BiH, te sve glasniji zahtjevi za “reorganizacijom Federacije” više nisu odvojene teme, već dijelovi iste geopolitičke slagalice. U tom okviru postoji logika prema kojoj bi hrvatski prostor zapadne Hercegovine i dijelovi Federacije u kojima HDZ dominira ostali čvrsto vezani uz euroatlantski blok preko Zagreba, NATO-a i energetskih projekata poput Južne interkonekcije. Ovaj prostor je za SAD važan zbog kontrole energetskih pravaca prema Jadranu i smanjivanja ruskog utjecaja. Stoga američka politika već dugo održava bliske odnose s HDZ-om BiH, unatoč povremenim tenzijama. Ne zato što Washington nužno podržava hrvatski nacionalni projekt, već zato što ga vidi kao predvidiv i zapadno orijentiran faktor – spreman na suradnju.
Dio američkih krugova, posebno diplomacije fokusirane na energetsku sigurnost i regionalnu stabilnost, očito smatra da je prioritet brzo realizirati projekt bez beskonačnih unutarnjih blokada. SAD-u je Južna interkonekcija važna iz više razloga: povezivanje BiH s LNG terminalom na Krku, smanjenje ruskog utjecaja preko Gazproma i jačanje energetskog oslanjanja regije na zapadnu infrastrukturu. U tom kontekstu, Washington je bio spremniji prihvatiti politički kompromis s HDZ-om BiH ako to znači da će projekt napokon krenuti. Amerika je voljna ulagati milijarde u svoje nove projekte na Balkanu, a svako kočenje tih inicijativa planira prekinuti – financijski, politički ili diplomatskim pritiskom.
Oprezni Plenković
Ključno pitanje je kako se u svemu ovome drži “domaći”, hrvatski HDZ, s obzirom na to da je američki utjecaj nemoguće ignorirati, ali je Andrej Plenković izrazito vezan za briselsku europsku politiku, čiji se interesi više ne poklapaju nužno s američkim – Plenkovićev pristup Bosni i Hercegovini posljednjih godina temelji se na dva paralelna cilja koja ponekad ulaze u napetost, ali ne nužno u otvoreni sukob. Plenković je vrlo oprezan i znatno suzdržaniji od dijela hrvatske desnice. Ne govori otvoreno o trećem entitetu jer zna da bi to izazvalo ozbiljan otpor u Bruxellesu, Berlinu i među dijelom američke diplomacije. Umjesto toga, koristi jezik europske institucionalnosti: “ravnopravnost konstitutivnih naroda”, “funkcionalna Federacija”, “izborna reforma”, “deblokada institucija”. To je politički sofisticiraniji način zagovaranja jače hrvatske autonomije unutar BiH bez izravnog zazivanja teritorijalne podjele države.
Tu se javlja važna razlika između Zagreba i dijela HDZ-a BiH, jer Dragan Čović i strukture oko njega često djeluju iz perspektive lokalne etničke moći i teritorijalne kontrole Federacije, dok Plenković mora balansirati mnogo šire interese: odnose s EU-om, SAD-om, NATO-om i regionalnu stabilnost. Stoga Zagreb ponekad podržava HDZ BiH, ali ga istovremeno pokušava držati unutar granica koje neće izazvati međunarodnu destabilizaciju. Plenković vjerojatno nikada neće javno podržati treći entitet, no podržavat će procese koji postupno povećavaju autonomiju hrvatskog političkog prostora u Federaciji – kroz izborni zakon, institucionalne mehanizme, energetske projekte, financijske tokove i administrativnu decentralizaciju. To je model “tihe federalizacije” bez formalnog crtanja novih granica.
HDZ BiH u tom smislu često koristi radikalniju retoriku jer mora mobilizirati biračko tijelo koje već dugo živi u osjećaju demografske i političke nesigurnosti. No i Čović je posljednjih godina postao pragmatičniji. On vrlo dobro zna da otvoreni pokušaj stvaranja trećeg entiteta bez međunarodne suglasnosti nema realne šanse i mogao bi izazvati ozbiljnu krizu. Zbog toga HDZ BiH danas uglavnom djeluje kroz strategiju postupnog jačanja “faktičke autonomije”: kontrola javnih poduzeća, energetike, medija, obrazovanja, lokalne administracije i političkih mehanizama veta unutar Federacije. Zbog toga se može očekivati da će Plenković nastaviti igrati ulogu umjerenog europskog posrednika koji javno govori o europskoj BiH i stabilnosti, dok će istodobno diplomatski podržavati jačanje institucionalne pozicije Hrvata u BiH. HDZ Hrvatske pokušava ostvariti dio političkih ciljeva koje bi treći entitet ostvario, ali bez formalnog razbijanja postojećeg ustavnog okvira BiH. To je važno jer bi otvorena podrška trećem entitetu odmah izazvala nekoliko ozbiljnih posljedica: sukob s dijelom EU-a, optužbe za revizionizam Daytona, destabilizaciju odnosa sa Sarajevom i potencijalno otvaranje pitanja granica na Balkanu. Plenković je političar koji takve rizike gotovo sigurno neće preuzeti ako se međunarodni okvir dramatično ne promijeni.
