Predsjednik Republike Srpske Siniša Karan izjavljuje da je RS nastala kao odgovor na preglasavanje srpskih predstavnika, te da je Dejtonski sporazum učvrstio njen suverenitet. Historijski podaci potvrđuju da je deklaracija donesena prije izbijanja otvorenog sukoba, ali Ustav Bosne i Hercegovine definiše RS kao entitet unutar suverene države.
Historijski kontekst i datum 9. januar
Karanove izjave prenosi ATV, a Oslobođenje ih također citira. Tačnost tvrdnje da je deklaracija proglašena prije izbijanja oružanih sukoba u hronološkom smislu potvrđuje da je Skupština srpskog naroda u BiH 9. januara 1992. godine proglasila Republiku srpskog naroda Bosne i Hercegovine, dok međunarodni pravni dokumenti bilježe da su borbe uslijedile nakon proglašenja nezavisnosti BiH u martu 1992. godine. Ipak, pripreme za rat su započele ranije.
Karanov narativ o RS-u kao odgovoru na preglasavanje izostavlja ključne događaje. Nakon što je Skupština SR BiH u oktobru 1991. godine podržala suverenitet BiH, srpski zastupnici su formirali vlastitu skupštinu i proglasili zasebnu republiku s ciljem ostanka u jugoslavenskoj federaciji. Stoga je nepotpuno opisivati januarsku deklaraciju kao odluku donesenu kroz redovnu proceduru institucija SR BiH.
Dejtonski sporazum nije priznao RS kao samostalnu suverenu državu. Aneks IV jasno navodi da BiH nastavlja svoje pravno postojanje kao država prema međunarodnom pravu i da se sastoji od dva entiteta — Federacije BiH i RS. Odredba o entitetima u Ustavu BiH, stoga, definiše unutrašnju strukturu države, a ne prenosi međunarodni suverenitet na RS.
Obilježavanje 9. januara kao entitetskog praznika ne dokazuje neustavnost cijelog entiteta. Ustavni sud BiH je razmatrao Zakon o praznicima i zaključio da obilježavanje Dana RS-a 9. januara diskriminira građane jer privilegira jedan narod; taj datum se poklapa s pravoslavnim praznikom Svetog Stefana i godišnjicom deklaracije iz 1992. Odluka se odnosila na datum i način obilježavanja praznika, a ne na postojanje entiteta.
Ustav definiše granice entitetskih ovlasti
Karanova izjava da RS ima „puni unutrašnji suverenitet“ i djelimični vanjski suverenitet nije u skladu s Ustavom BiH. Ustav entitetima dodjeljuje sve vladine funkcije koje nisu izričito dodijeljene institucijama BiH, ali istovremeno propisuje da entitetski ustavi i zakoni moraju biti usklađeni s Ustavom BiH. Ustavni okvir, dakle, daje entitetima široke nadležnosti, ali suverenitet pripada Bosni i Hercegovini.
Tačno je da član III Ustava BiH navodi deset oblasti u nadležnosti državnih institucija, dok preostale nadležnosti pripadaju entitetima. Međutim, to ne znači da je BiH te nadležnosti dobila od entiteta kao suverenih država: Ustav predviđa i dodatne državne odgovornosti, uključujući one potrebne za očuvanje suvereniteta, teritorijalnog integriteta i međunarodnog subjektiviteta BiH.
Netačna je i tvrdnja da Ustavni sud BiH donosi odluke protiv RS-a bez navođenja pravnog osnova. U predmetu U-5/98, Sud je razmatrao određene odredbe entitetskih ustava, obrazložio zašto pojedine odredbe Ustava RS-a nisu u skladu s Ustavom BiH i proglasio određene članke neustavnim. Odluke Suda su, prema Ustavu BiH, konačne i obavezujuće. Izjava da je Sud „napravio veće zlo“ od političkih predstavnika nije provjerljiva činjenica, već Karanova politička ocjena.
Izjava da bez RS-a ne bi bilo ni Srba u BiH predstavlja neprovjerljivu pretpostavku, a ne činjenicu. Ustav BiH prepoznaje Bošnjake, Hrvate i Srbe kao konstitutivne narode u cijeloj zemlji; njihov ustavni status ne zavisi od tvrdnje da jedan entitet predstavlja jedini okvir njihovog postojanja. Karanova tvrdnja o „potpunoj asimilaciji“ Srba u Sloveniji također nije potkrijepljena dokazima.
Važno je razlikovati genocid u Srebrenici, koji su međunarodni sudovi utvrdili i povezali s djelovanjem snaga bosanskih Srba, od pravne kvalifikacije današnjeg entiteta. Međunarodni sudski nalazi utvrđuju zločin i individualnu odgovornost osuđenih osoba; izraz „genocidna tvorevina“ predstavlja političku kvalifikaciju, a ne pravni zaključak o statusu RS-a.
