Jusuf Arifagić, povratnik iz Norveške, odlučio je da uloži svoj kapital u rodni Kozarac s ciljem razvoja stočarstva i poljoprivrede u Bosni i Hercegovini. Njegova ambicija nije bila samo izgradnja farme krava, već i prenošenje znanja iz jedne od najrazvijenijih evropskih poljoprivreda kako bi pokrenuo proizvodnju, otvorio nova radna mjesta i stvorio temelje za razvoj stočarstva na Balkanu.
Na farmi u Kozarcu, Arifagić pokazuje opremu, stoku i dokumentaciju koja svjedoči o njegovim godinama ulaganja, ali istovremeno izražava razočaranje zbog neostvarenih planova. Unatoč tome, vjeruje da Bosna i Hercegovina ima potencijal za veću proizvodnju i da poljoprivreda može biti ključni faktor njenog razvoja.
Tokom svog života i poslovanja u Norveškoj, Arifagić je stekao dragocjeno iskustvo koje mu je omogućilo da prepozna mogućnosti domaćih prirodnih resursa. Odrastajući u porodici koja se generacijama bavila poljoprivredom, bio je fasciniran norveškim modelom poljoprivredne proizvodnje. "Mi imamo prirodno bogatstvo koje ne možeš nigdje kupiti za novac. To je trebalo iskoristiti i staviti u funkciju. Gledao sam Norvešku, zemlju okovanu snijegom i ledom, i pitao se kako ljudi u takvim klimatskim uslovima mogu imati tako razvijenu poljoprivredu, dok mi, sa mnogo povoljnijim uslovima, ne koristimo ono što imamo", objašnjava Arifagić.
Norveška crvena krava postala je ključni element njegovog poslovnog poduhvata. Uvezao je stoku iz Norveške s namjerom da razvije uzgoj, selekciju i proizvodnju kvalitetnog rasplodnog materijala u Bosni i Hercegovini. Planirao je da farma u Kozarcu postane baza za razvoj reproduktivnog centra, gdje bi se uzgajali elitni bikovi i proizvodilo sjeme za vještačko osjemenjavanje, kao i distribucija kvalitetne genetike na tržišta regiona.
Arifagić je dobio potrebne licence za uvoz norveške genetike, a norveška stručna zajednica bila je voljna pomoći u edukaciji domaćih farmera, veterinara i drugih stručnjaka. Razmatrane su i mogućnosti saradnje s poljoprivrednim školama, razmjena učenika i plasman domaćih proizvoda na skandinavsko tržište. "Norvežani su bili spremni da pošalju stručnjake, da edukuju naše ljude i pomognu nam da razvijamo proizvodnju. Nisu tražili novac za taj naučni i stručni dio saradnje. Ja sam kupio krave, platio njihov transport i uložio u farmu, a trebalo je da zajedno napravimo nešto što bi koristilo cijeloj zemlji", prisjeća se Arifagić.
Na farmi su razvijeni i prateći poslovi. Registrovano je preduzeće Geno Balkan, koje se bavi uvozom genetike, a Arifagić navodi da je farma ispunila potrebne standarde za izvoz mlijeka. Ulagalo se u opremu, stručna usavršavanja i infrastrukturu, nastojeći da se proizvodnja organizuje prema savremenim evropskim principima.
U jednom trenutku, stočni fond na farmi bio je znatno veći nego danas, a planovi su podrazumijevali daljnje širenje. Arifagić ističe da je 2018. godine farma proizvela oko 2,9 miliona litara mlijeka, uz dodatne količine koje su korištene za ishranu teladi. Kapacitet farme iznosi oko 650 muznih grla, uz mogućnost godišnje proizvodnje od 5,5 do šest miliona litara mlijeka. Međutim, razvoj je zaustavljen nakon promjena u sistemu isplate podsticaja.
Prekretnica se dogodila 2019. godine, kada je Ministarstvo poljoprivrede Republike Srpske, prema Arifagićevim navodima, uvelo ograničenja u obračunu premija za proizvođače mlijeka. Takav sistem, kako navodi, posebno je pogodio velike proizvođače koji su ulagali u povećanje proizvodnje i planirali daljnje širenje. "Ja sam se pripremao da povećam proizvodnju na više od tri miliona litara, a onda sam se našao u situaciji da veliki dio proizvedenog mlijeka ne ulazi u obračun podsticaja. Kada imaš toliku proizvodnju, investicije, zemljište i radnike, ne možeš preko noći promijeniti način poslovanja. Ako smanjuješ proizvodnju, moraš smanjivati i broj radnika i površine koje obrađuješ", objašnjava Arifagić.
Danas se na farmi muze oko 120 grla, dok ih je tokom najveće proizvodnje bilo oko 380. Godišnja proizvodnja mlijeka održava se na nivou od približno 1,4 do 1,8 miliona litara, što je daleko ispod kapaciteta za koje je farma izgrađena i planirana. Arifagić smatra da razlike u sistemima podrške proizvođačima između Republike Srpske i Federacije BiH dodatno otežavaju poslovanje, posebno za poljoprivrednike koji su u neposrednoj blizini entitetske linije, a ostvaruju različita prava na podsticaje.
Osim farme, Arifagić je pripremao projekte koji bi omogućili racionalnije korištenje resursa i razvoj novih proizvodnih djelatnosti. Među planovima su pogon za proizvodnju biogasa korištenjem stajnjaka i drugih organskih ostataka, solarni paneli na krovovima objekata, te staklenici koji bi koristili proizvedenu toplotnu energiju. Planirao je i proizvodnju organskih đubriva, kao i razvoj prerađivačkih kapaciteta kako bi se sirovo mlijeko pretvaralo u proizvode veće dodane vrijednosti. U konačnici, kompleks je trebao postati centar koji bi objedinjavao proizvodnju, energetsku efikasnost, edukaciju i razvoj stočarstva.
"Sve sam to projektovao i pripremio. Napravili smo prvu fazu pogona za biogas, razdvojili sisteme voda i pripremili krovove za solarne panele. Plan je bio da proizvodimo energiju, koristimo organski otpad i razvijamo novu proizvodnju. Ali za takve investicije potrebna je stabilnost i podrška. Ne možete stalno ulagati, a da se pravila mijenjaju tako da ne znate na čemu ste", naglašava Arifagić.
On ističe da problemi njegove farme nisu samo pitanje jednog preduzeća, već odražavaju širi odnos prema poljoprivredi i proizvodnji hrane, posebno u vrijeme kada se sve više govori o sigurnosti snabdijevanja i zavisnosti od uvoza. "Značajne površine obradivog zemljišta se ne koriste, dok domaći proizvođači teško dolaze do dugoročnih uslova za ulaganje i razvoj. Umjesto da se sirovine prerađuju i na tržište plasiraju proizvodi veće vrijednosti, BiH propušta mogućnost da razvije snažniju prehrambenu industriju", naglašava Arifagić.
Kao primjer navodi Norvešku, gdje su proizvođači mlijeka organizovani u snažan sistem zadruga i povezani s prerađivačkom industrijom. Takav model, smatra, pokazuje koliko su važni saradnja proizvođača, stabilna pravila i svijest potrošača o značaju domaće proizvodnje. "Norvežani znaju da iza svakog litra mlijeka stoji čovjek koji radi 24 sata dnevno. Oni vrednuju svog farmera, štite poljoprivredno zemljište i stvaraju uslove da proizvodnja opstane. Kod nas se često govori o tome šta ne možemo, a mnogo manje o tome šta bismo mogli uraditi s resursima koje imamo", zaključuje Arifagić.
Njegovo razočaranje nije vezano samo za poslovanje. Kao povratnik, očekivao je da će se društvo postepeno oporavljati nakon rata i da će se otvarati prostor za razvoj, obrazovanje i bolji život. Umjesto toga, kako kaže, godinama posmatra odlazak mladih, gašenje proizvodnje i praznjenje sela. O iskustvu rata i njegovim posljedicama govori s posebnom težinom, naglašavajući da Kozarac i Prijedor nisu samo mjesta u kojima je izgradio poslovni poduhvat, već i prostori dubokih porodičnih i kolektivnih rana. Zbog toga insistira na potrebi da se ljudi okrenu saradnji i zajedničkom životu, umjesto da budu zarobljeni u političkim podjelama. "Majke koje su izgubile djecu nose istu bol, bez obzira na to kako se zovu i kojoj vjeri pripadaju. Šta treba da ostavimo svojoj djeci - mržnju? Pa mržnja je opasnija od nuklearnog oružja", poručuje Arifagić.
Uprkos svemu, on ne odustaje od uvjerenja da Bosna i Hercegovina ima potencijal da postane značajan proizvođač hrane. Smatra da su potrebni jasna strategija, odgovornije upravljanje resursima i politička odluka da se domaća proizvodnja zaštiti i razvija. Njegova priča ostaje između onoga što je već izgrađeno i onoga što je moglo biti. Na jednoj strani su savremena farma, norveška genetika i godine ulaganja, a na drugoj neostvareni planovi za širi razvoj poljoprivrede i prerade hrane.
Za Arifagića jeste bitno koliko će mlijeka njegova farma proizvesti naredne godine, ali mu je mnogo važnije hoće li ova zemlja uspjeti sačuvati ljude koji žele raditi, zemlju na kojoj mogu proizvoditi i mogućnost da od vlastitog rada žive u svom kraju.
