Unsko-sanski kanton je između 2021. i 2025. godine izgubio 5.853 stanovnika, pokazuju podaci koje je objavio Federalni zavod za statistiku. Procijenjeni broj stanovnika smanjen je sa 264.248 sredinom 2021. godine na 258.395 sredinom 2025. godine. Demografski pad posljedica je istovremenog prirodnog smanjenja i negativnih migracijskih kretanja.
U samo četiri godine kanton je tako ostao bez gotovo 6.000 stanovnika, odnosno bez približno 2,2 posto ukupnog stanovništva. Podaci o kretanju broja stanovnika obuhvataju period od 2021. do 2025. godine, dok se detaljni demografski i migracijski pokazatelji odnose na 2025. godinu.
Tokom 2025. godine u Unsko-sanskom kantonu rođeno je 1.399 djece, a umrle su 2.143 osobe. Broj umrlih bio je veći od broja rođenih za 744, čime je zabilježen prirodni pad stanovništva. Kanton već godinama bilježi prirodni pad stanovništva, navodi se u dostupnim podacima.
U odnosu na 2024. godinu, tokom 2025. rođeno je 64 djece više. Ipak, taj rast nije promijenio odnos između rođenih i umrlih, pa je prirodno smanjenje i dalje ostalo izraženo.
Drugi važan dio ukupnog pada odnosi se na migracije. Iz Unsko-sanskog kantona tokom 2025. godine službeno se odselilo 2.367 osoba, dok je u kanton doselilo 1.887 osoba. Negativan migracijski saldo u 2025. godini bio je 480 stanovnika.
Najveći gubitak evidentiran je među stanovništvom starosti od 20 do 39 godina. U toj dobnoj skupini broj odseljenih bio je za 313 veći od broja doseljenih. Riječ je o generacijama koje bi, prema ulozi koju imaju u društvu, trebalo da učestvuju u privrednom razvoju, zasnivaju porodice i stvaraju nove radne potencijale.
Odlazak ljudi u tim godinama ne utiče samo na ukupan broj stanovnika. Njime se smanjuje i broj osoba koje bi u narednom periodu mogle ostati, raditi i podizati porodice u krajiškim sredinama. Posljedice takvih kretanja mogu se odraziti i na buduće generacije, jer porodice koje se zasnuju izvan kantona neće biti dio demografske slike njegovih gradova i sela.
Podaci po lokalnim zajednicama pokazuju da migracijski gubici nisu jednako raspoređeni. Najveći negativan migracijski saldo među navedenim sredinama imala je Velika Kladuša, gdje je tokom 2025. godine iznosio 197 osoba. U Bosanskoj Krupi saldo je bio negativan za 123 osobe, a u Cazinu za 87.
Negativan migracijski saldo zabilježen je i u Ključu, Bužimu i Bosanskom Petrovcu. U Bihaću je evidentiran jednak broj doseljenih i odseljenih, po 442 osobe. Sanski Most je, prema istim podacima, imao 11 doseljenih više nego odseljenih.
Službene brojke ipak ne moraju obuhvatiti sve osobe koje su napustile Krajinu. Evidencija odlazaka u inostranstvo uključuje one koji su promjenu prebivališta prijavili nadležnim institucijama, dok osobe koje to nisu učinile ostaju izvan takve evidencije. Zbog toga bi stvarni broj onih koji su napustili kanton mogao biti veći od službeno registrovanog.
Među službeno evidentiranim odredištima u inostranstvu posebno se izdvajaju Slovenija i Austrija. Od ukupno 464 prijavljena odlaska iz Unsko-sanskog kantona tokom 2025. godine, 232 odnosila su se na Sloveniju, a 191 na Austriju.
Prema objavljenim podacima, gotovo svaki treći službeno registrovani odlazak u inostranstvo iz Federacije BiH evidentiran je upravo iz Unsko-sanskog kantona. Taj podatak pokazuje koliki značaj migracije imaju u demografskoj slici ovog dijela Bosne i Hercegovine, uz ogradu da službene evidencije ne obuhvataju nužno svaki stvarni odlazak.
Odlazak stanovništva istovremeno mijenja svakodnevni život lokalnih zajednica. Manji broj mladih porodica može značiti manje učenika u školama, manje radnika i manje potrošača, dok se povećava potreba za brigom o starijem stanovništvu. Posebno su osjetljive manje sredine, u kojima odlazak nekoliko porodica može biti vidljiv u radu škola, privrede i drugih lokalnih službi.
Demografski pad zato nije samo statističko pitanje. On se povezuje s budućnošću obrazovanja, zdravstva, privrede i svakodnevnog funkcionisanja gradova i sela. Pitanje koliko će ljudi u narednim godinama ostati da rade, osnivaju porodice i održavaju život u krajiškim sredinama postaje dio šireg pitanja razvoja kantona.
Istovremeno, odlazak se ne može posmatrati samo kroz gubitak pojedinca. On može značiti i da će porodica biti zasnovana negdje drugo, da djeca neće pohađati krajiške škole i da će lokalnoj privredi nedostajati radna snaga. Krajina tako gubi dio sadašnjeg stanovništva, ali i dio mogućnosti za vlastiti demografski oporavak.
Veze krajiške dijaspore sa zavičajem ostaju važne, ali novac koji dolazi iz inostranstva ne može sam nadomjestiti nedostatak ljudi koji žive u kantonu tokom cijele godine. Kuće se mogu obnoviti, zemljište kupiti, a posao finansirati, ali dugoročni razvoj zavisi i od toga da u tim sredinama postoje stanovnici koji će u njima stalno živjeti.
Zaustavljanje iseljavanja nije realno očekivati u potpunosti, jer ljudi odlaze u potrazi za boljim poslovima, obrazovanjem i životnim prilikama. Problem nastaje kada lokalna zajednica godinama ne uspijeva nadoknaditi stanovništvo koje gubi, pa negativni trendovi postanu trajni.
Zadržavanje mladih zahtijeva više od povremenih programa podrške. Među potrebama koje se navode jesu stabilna radna mjesta, pristojna primanja, dostupno stanovanje, kvalitetne javne usluge i mogućnost da se trud i znanje vrednuju u vlastitoj sredini. Jednako je važno otvoriti prostor za povratak onih koji su otišli, a žele ulagati, raditi ili ponovo živjeti u rodnom kraju.
Unsko-sanski kanton ima prirodne resurse, poduzetničku tradiciju, turističke mogućnosti i brojnu dijasporu. Ipak, sami razvojni potencijali ne garantuju promjenu negativnih demografskih kretanja. Za takvu promjenu potrebni su konkretni rezultati, a ne samo obećanja.
Ukupni gubitak od 5.900 stanovnika za četiri godine, zajedno s većim brojem umrlih nego rođenih i većim brojem odseljenih nego doseljenih, ukazuje na dugotrajan demografski izazov. Ako se takva kretanja nastave, njihov uticaj može se sve snažnije vidjeti u školskim učionicama, na radnim mjestima i u funkcionisanju lokalnih zajednica.
Krajina se s tim izazovom ne suočava naglo, nego kroz promjene koje traju godinama i postepeno mijenjaju njenu demografsku sliku. Najveći problem nije samo što ljudi odlaze, već i mogućnost da odlazak postane uobičajeno stanje. Dok se raspravlja o brojkama, svaka nova generacija koja budućnost izgradi izvan Krajine dodatno otvara pitanje: Ko će ovdje ostati i kakvu ćemo Krajinu ostaviti onima koji dolaze poslije nas?
Podaci: Federalni zavod za statistiku FBiH, demografski i migracijski pokazatelji za period 2021–2025.
Foto: Ilustracija/Cazin.net