Piše: Boško Jakšić (Oslobođenje)
U ponedeljak, kao i milioni građana Srbije, probudio sam se s nevericom. Da li se zaista dogodio politički zemljotres? Da li je studentski pokret, za samo dvije godine, uspeo da okupi više od 2,2 miliona građana i obori autoritarni režim koji je delovao nepobedivo? Da li više neću morati da gledam Aleksandra Vučića 24/7?
Nadali smo se najboljem, a strahovali od najgoreg nakon izbora koji su faktički bili referendum za njegovu vlast. Ništa drugo nije bilo važno, a sve stranke koje su imale posebne programe su jednostavno zbrisane.
Neočekivano, srpski velmoža je priznao ubedljiv poraz, čime je izbegnut scenario nasilja. Politički instinkt mi govori da je u trenutku kada su policija i žandarmerija blokirale centar Beograda i na ulice poslale plaćenike, Vučić sa neke spoljne adrese dobio ozbiljno upozorenje da se ne igra sa vatrom. Možda mu je ponuđen neki deal.
Od vremena ratova i obaranja režima Slobodana Miloševića, ni jedan događaj u Srbiji nije privukao toliku pažnju sveta, Evrope i regiona.
Srbija je, zahvaljujući mladima, zakoračila u novu eru, jer su oni, efikasnije od bilo koje opozicije, uspeli da aktiviraju energiju nacije koju je Vučić doveo u stanje kolektivne apatije. Probudili su nadu i optimizam, odagnali strah i iskoristili rastuće nezadovoljstvo prema duboko koruptivnom režimu i Velikom vođi koji je postajao sve više diktator.
Pokret koji je uspešno srušio naprednjačku vlast, sigurno će znati kako da upravlja Srbijom, jer su na pobedničku Studentsku listu postavili ljude od znanja.
Krvarenje je zaustavljeno, ali lečenje Srbije od rana zadobijenih tokom poslednjih 14 godina će potrajati. Prioritet nove vlasti biće unutrašnja konsolidacija: povratak pravnoj državi uz ozbiljnu lustraciju sudstva, tužilaštava, policije i službi bezbednosti koje su bile temelj Vučićeve represivne vladavine.
Dan nakon izbora, dok su stotine hiljada građana slavile istorijsku pobedu, počele su da stižu čestitke iz inostranstva, od Petera Magyara do Friedricha Merza. Komesarka EU za proširenje, Marta Kos, čestitala je nosiocu Studentske liste, dr. Iliji Srdanoviću, na impresivnoj pobedi.
Washington Donalda Trumpa je bez većeg entuzijazma konstatovao da je “upoznat” sa rezultatima. Moskva je pokušala da zadrži diplomatski balans, ali je dosledno branila gubitnika, koga državni mediji opisuju kao žrtvu Obojene revolucije iza koje stoji Zapad. Rusija priznaje rezultate izbora, ali očekuje da Vučić, iako u opoziciji, nastavi doprinositi dobrim odnosima. Peking se pragmatično brzo prilagođava, poručujući da je spreman da sarađuje sa novom vladom Srbije.
Region je takođe bio obradovan, s obzirom na to da je Vučić ratovao sa susedima više od decenije. Hrvatski premijer, Andrej Plenković, telefonirao je profesoru Srdanoviću, ocenjujući da su poruke Studentske liste umjerene, racionalne i razumne.
Tonovi opreznog optimizma dolaze i iz Sarajeva, još jedne adrese sa kojom je Vučić bio u konfliktu zbog savezništva sa Miloradom Dodikom, de facto liderom Republike Srpske, koji je izbornu noć proveo u štabu SNS-a. Samo nekoliko dana prije izbora, Dodik je kritikovao studente, tvrdeći da “nisu dostojni da predstavljaju srpski narod” i da je Vučić jedini pravi izbor, a zatim je čestitao Studentskoj listi.
Zvaničnici Federacije BiH izražavaju nadu da se može otvoriti novo poglavlje u odnosima suseda. Ministar spoljnih poslova, Elmedin Konaković, uputio je čestitku, ističući da pobeda studenata predstavlja pobedu hrabrosti, znanja, odgovornosti i nade u bolje društvo.
U Podgorici, mnogi veruju da Studentska lista ima priliku da unese tračak svetlosti i pokaže drugačiji odnos prema regionu, smatrajući da nova vlast u Beogradu može prestati da potkopava državnost svog suseda i destabilizuje Crnu Goru preko Vučićevih lakeja.
Otvara se prilika da Srbija napusti politiku stalne konfrontacije koju je Vučić vodio prema Zagrebu, Sarajevu, Podgorici i Prištini. Korekcije su izvesne, ali koliko će biti duboke?
Spoljna politika, uključujući i regionalnu, nije bila ključna tema ovih izbora, iako su se čule zamerke na stavove Studentske liste. Nisu se jasno odredili prema Evropskoj uniji, ali su saopštili da neće uvoditi sankcije Rusiji zbog velike energetske zavisnosti Srbije od ruskog gasa.
Upitni su i neki drugi stavovi. Studenti su izdali poseban Memorandum odbijajući da priznaju nezavisnost Kosova, zastupajući poziciju odbrane Ustava po kojem je Kosovo integralni deo Srbije.
Mnoge je, i u Srbiji i regionu, neprijatno iznenadilo što se nisu oglasili prilikom sahrane ratnog zločinca Ratka Mladića, čiju je sahranu Vučićev režim organizovao uz sve državne počasti.
Dosta toga, na prvi pogled, deluje zbunjujuće kada se poredi sa početkom studentskog bunta nakon rušenja nadstrešnice novosadske železničke stanice, koja će se pretvoriti u srpsku Bastille.
Mladi regiona odmah su se solidarizovali sa mladima u Srbiji, prepoznajući iste probleme – korupciju, neodgovornost institucija i ugroženu bezbednost građana.
U Bosni i Hercegovini, pogođenoj katastrofalnim poplavama u Jablanici, pokrenuti su protesti pod sloganom “Hoće l’ ta promjena”. U Crnoj Gori nastao je pokret “Kamo sjutra”, a studenti su izašli na ulice zahtevajući ostavke visokih funkcionera.
Manifestacije podrške studentima u Srbiji proširile su se na ex-Yu prostor: od Ljubljane, Zagreba i Splita, preko Sarajeva i Zenice do Podgorice i Cetinja. Studenti su uspeli da ujedine ljude koji se često ne slažu oko istorije, spoljne politike ili religije.
Međutim, otkako su maja 2025. prvi put zahtevali vanredne parlamentarne izbore, studenti su prestali da budu buntovnički pokret i ušli u svet politike. Svesni svoje heterogenosti – od desnih nacionalista do levih anarhista – pravili su razne kompromise kako bi sačuvali jedinstvo svog bloka koji je samo kao monolit mogao da pobedi Vučićev režim.
Ta generacija, rođena poslije ratova 1990-ih, kaže da je ne zanima prošlost u kojoj nisu učestvovali, ali sada kada su na vlasti, moraće da se odrede prema ključnim temama koje određuju budućnost odnosa na Zapadnom Balkanu.
Da li će prevladati racionalni pragmatizam ili će njihova politika prema regionu biti obeležena nacionalizmom “nebeskog naroda”, pitanje je na čiji ćemo odgovor, po svemu sudeći, morati da sačekamo neko vrijeme. Verujem u prvu opciju.
Suštinske promene u spoljnoj politici ne događaju se preko noći i ne treba gajiti iluzije o naglim zaokretima kada je riječ o ključnim pitanjima poput državnog odnosa prema prošlosti, ratnim zločinima i genocidu u Srebrenici, jer se promena vlasti ne prevodi nužno u trenutnu promenu državne strategije.
Vlast Studentske liste namerava da prvo normalizuje Srbiju i da potom, u demokratskom ambijentu, prepusti građanima da biraju da li žele zemlju u EU ili čvrsto vezanu za Rusiju i Kinu. Da li žele normalizaciju odnosa sa Kosovom – bez formalnog priznavanja koje od Beograda niko i ne traži? Da li žele dobrosusedske odnose kako bi mogli uživati u šetnji Baščaršijom, odmoru po Istri i Dalmaciji ili na crnogorskom primorju?
Kada o tome budu odlučivali, moraće prethodno da izađu iz medijskog mraka u kojem ih je Vučićev Beograd držao tolike godine, koristeći režimske televizije i tabloide da bi širio anti-EU narative i bombardovao pričama o “Srbomrscima”, “ustašama”, “Turcima” i “šiptarima”. Oslobađanje medija moraće brzo da se obavi, a onda će se videti da je velika većina građana Srbije za Evropsku uniju i dobre odnose sa susedima.