Nedavna opsežna analiza postizbornih prilika u Bosni i Hercegovini, koju je bivši američki ambasador Michael Murphy podijelio na društvenoj mreži X, privukla je pažnju domaće javnosti. Iako je riječ o dugogodišnjem diplomati, sama činjenica da gospodin Murphy više ne obnaša funkciju akreditiranog ambasadora SAD-a u našoj zemlji nameće potrebu za podsjećanjem na temeljne uzuse diplomatskog bontona. Suverene države, ma koliko njihova unutrašnja dinamika bila složena, svoja politička pitanja i izborne ishode moraju rješavati kroz vlastite institucije i demokratski dijalog, bez postmandatnog patroniziranja i dociranja izvana, piše Stav.ba.
Pažljivijim čitanjem Murphyjeve analize uočava se niz dubokih političkih i logičkih paradoksa koji zahtijevaju argumentiran osvrt, posebno u svjetlu uloge koju je sam bivši ambasador imao u kreiranju aktuelne političke situacije Bosne i Hercegovine.
Javna je tajna u diplomatskim i političkim krugovima Sarajeva da je upravo Michael Murphy bio svojevrsni politički kum i ključni oslonac koalicije Trojka prilikom preuzimanja vlasti nakon prethodnih izbora. No, u svojoj najnovijoj rekapitulaciji, autor teksta vrlo diskretno prelazi preko činjenice da je taj politički eksperiment na netom završenim izborima doživio ozbiljan krah. Uz djelomičan izuzetak SDP-a, stranke Trojke su potučene voljom birača. Zanimljivo je kako bivši ambasador spremno proglašava SNSD i HDZ apsolutnim pobjednicima, zanemarujući da su upravo te dvije stranke bile ključni, privilegirani partneri one iste Trojke čiju je vlast međunarodna zajednica svesrdno podržavala, a koje u suštini već godinama predstavljaju najveće kočničare reformskih procesa u Bosni i Hercegovini.
Murphy s pravom prepoznaje napredak u uvođenju novih izbornih tehnologija i za to pripisuje zasluge visokom predstavniku Christianu Schmidtu. Međutim, u toj pohvali krije se upadljiva selektivnost. Bivši ambasador u svojoj analizi žali za erozijom građanskog koncepta, ali propušta podsjetiti javnost da je upravo Schmidt, svojim intervencijama u Ustav FBiH i Izborni zakon, nepovratno zacementirao poziciju HDZ-a u vlasti.
Dajući Čovićevoj stranci praktično trajni kontrolni paket u federalnom Domu naroda, Schmidt i međunarodna zajednica stvorili su matematički i ustavni ambijent u kojem je uspostava bilo kakvog građanskog principa postala nemoguća misija. Paradoksalno je žaliti za marginalizacijom građanske ideje, a istovremeno previđati da je ona institucionalno potisnuta upravo potezima koje je Murphyjeva administracija otvoreno podržavala.
Posebno upada u oči dvostruki standard koji bivši ambasador primjenjuje kada komentira stranačka preslagivanja. Murphy unaprijed i s dozom ne baš dobronamjernog prijekora spočitava SDA potencijalnu koaliciju s HDZ-om, svrstavajući SDA u "pseudograđansku" opciju čim započne pragmatične pregovore.
Murphy, važno je podsjetiti, istim aršinima nije mjerio Trojku kada je pravila identične, pa i značajno ozbiljnije kompromise ulazeći u vlast s HDZ-om i SNSD-om. Očekivati od bilo koje političke stranke u Federaciji, bez obzira na to o kojoj se političkoj organizaciji radi, da formira vlast bez HDZ-a, nakon što je OHR tom istom HDZ-u isporučio ključeve bez kojih se vrata vlasti ne mogu otvoriti, predstavlja skoro nemoguću misiju.
Možda i najindikativnija, ujedno i najporažavajuća rečenica u Murphyjevoj analizi jeste opaska da bi se "DF mogao naći u vlasti na državnom i entitetskom nivou ako im to gospodin Čović dozvoli".
Ovakva formulacija predstavlja ništa drugo do prešutno, ali zastrašujuće priznanje da je Čović promoviran u apsolutnog gospodara političkog života u Bosni i Hercegovini. Činjenica da jedan diplomata sa zapadnim vrijednostima s tolikom ležernošću konstatira da formiranje vlasti ne zavisi od glasova građana, već od milosti i volje jednog etnonacionalnog lidera, ogoljuje suštinu problema. Davanje tolike koncentracije moći jednoj stranci i jednom čovjeku pogubno je za elementarne postulate pluralne demokratije, a Murphy u svom tekstu tek konstatira stanje čijem je stvaranju i sam kumovao.
Dodatna nelogičnost u obraćanju bivšeg ambasadora ogleda se u njegovoj otvorenoj kritici vlastite zemlje i Evropske unije, koje optužuje za popuštanje Miloradu Dodiku i vođenje politike pod utjecajem "hrišćanskog nacionalizma". Iako je kritika diplomatskog popuštanja separatistima na mjestu, zvuči neobično kada ona dolazi od diplomate koji je do jučer predstavljao upravo tu politiku i bio njen terenski provodilac. Prebacivanje odgovornosti na "zaokret administracije" služi kao zgodan alibi za neučinkovitost strategija koje su provođene tokom njegovog mandata.
Ipak, u jednom dijelu Murphyjeve opservacije mora se pronaći saglasnost sa stvarnošću. Bivši ambasador tačno dijagnosticira da je evropska budućnost Bosne i Hercegovine ozbiljno ugrožena zbog ponovnog političkog uzdizanja Milorada Dodika i njegove otvorene antievropske agende.
Ovaj trenutak uistinu predstavlja historijski i politički test za Dragana Čovića. Lider HDZ-a više neće moći dugoročno održavati masku predvodnika "evropskih integracija" dok istovremeno politički profitira u zavjetrini Dodikovih radikalnih nasrtaja na ustavni poredak. Ako HDZ zaista baštini evropske vrijednosti, morat će napraviti jasan i nedvosmislen otklon od politike iz Banje Luke.
Svima je jasno da je Bosna i Hercegovina ušla u novu političku fazu. Bivšim diplomatama, uz uvažavanje njihovog minulog rada, preostaje da prihvate činjenicu kako njihovo vrijeme kreiranja domaćih koalicija pripada prošlosti. Umjesto naknadne pameti i prebacivanja krivice na domaće aktere koji samo djeluju unutar pravila koja su im međunarodne strukture nametnule, Bosni i Hercegovini je potrebno sazrijevanje vlastite političke scene, bez nametnutih rješenja i pojedinih vanjskih arbitara koji svojim eksperimentima prečesto uzrokuju nove blokade.
