Proizvođači mlijeka i mesa u Unsko-sanskom kantonu upozoravaju da se stanje u stočarstvu pogoršava, dok se istovremeno smanjuju otkupne cijene, a povećavaju troškovi proizvodnje. Predsjednik Udruženja proizvođača mlijeka i mesa USK Ermin Veladžić naveo je da su repromaterijali od početka godine poskupjeli oko 30 posto, dok su otkupne cijene sirovog mlijeka pale za više od 20 posto.
Podaci koje je objavio Agroklub pokazuju da je nakon pada proizvodnje mlijeka u septembru došlo do dodatnog pogoršanja tokom oktobra. U Federaciji BiH zabilježen je pad otkupa od 1.266 tona, a prema informacijama koje su proizvođači dobili od otkupljivača, smanjenje otkupa u oktobru procjenjuje se na 1.500 tona.
Za poljoprivrednike koji svakodnevno moraju osigurati hranu za stoku, plaćati veterinarske usluge, gorivo i električnu energiju te održavati farme, istovremeni rast rashoda i pad prihoda sve više otežavaju nastavak proizvodnje. Predstavnici proizvođača upozoravaju da bi se teškoće mogle nastaviti i u narednim mjesecima, posebno zbog visokih cijena stočne hrane i nepovoljnih uslova otkupa.
Ove brojke odnose se na domaćinstva koja žive od poljoprivrede, kao i na ljude koji su godinama ulagali u proizvodnju. Za mnoge porodice farma je jedan od rijetkih, a često i jedini siguran izvor prihoda. Zbog toga proizvođači traže odgovore i mjere koje bi omogućile da se proizvodnja održi.
Na sastanku u Bužimu predstavnici proizvođača mlijeka i mesa dogovorili su zahtjeve koje će uputiti otkupljivačima, Vladi Unsko-sanskog kantona i Vladi Federacije Bosne i Hercegovine. Od otkupljivača traže povećanje otkupne cijene sirovog mlijeka, dok od nadležnih vlasti očekuju dodatna sredstva za nabavku stočne hrane i repromaterijala.
Među zahtjevima je i veće izdvajanje za poljoprivredu u narednoj godini. Proizvođači ne isključuju obustavu isporuke mlijeka ukoliko dogovor izostane. Takva mogućnost pokazuje koliko su, prema njihovim upozorenjima, uslovi poslovanja postali teški, iako sami navode da im je cilj pronaći rješenje za opstanak proizvodnje.
O teškoćama u domaćoj poljoprivredi često se govori tek kada proizvođači najave proteste ili obustavu proizvodnje. Nakon toga slijede sastanci, obećanja i najave mjera, ali se isti problemi mogu ponovo pojaviti. Poljoprivrednicima, međutim, nisu dovoljni samo sastanci i saopćenja. Potrebni su im uslovi u kojima će od vlastitog rada moći živjeti.
Bosna i Hercegovina godinama ističe potrebu jačanja domaće proizvodnje, smanjenja zavisnosti od uvoza i očuvanja ruralnih područja. Upozorenja proizvođača iz Unsko-sanskog kantona pokazuju koliko je teško ostvariti te ciljeve bez stabilne i dugoročne podrške. Gašenje jedne farme ne znači samo smanjenje broja grla. Ono podrazumijeva i manje domaćeg mlijeka, manje obrađenih površina, manje posla za dobavljače i manje novca koji ostaje u lokalnoj zajednici.
Kada se zatvori veći broj farmi, posljedice mogu osjetiti i ljudi koji se nikada nisu bavili poljoprivredom. Domaća proizvodnja hrane važna je za sigurnost snabdijevanja, stabilnost tržišta i opstanak stanovništva u selima. Bez ljudi koji obrađuju zemlju i uzgajaju stoku teško je govoriti o ozbiljnom razvoju ruralnih područja.
Zbog toga teškoće proizvođača mlijeka u Unsko-sanskom kantonu nisu samo njihova briga. Slični izazovi postoje i u drugim dijelovima Federacije BiH, pa se rješenja ne bi trebala zasnivati samo na povremenim intervencijama. Potrebna je podrška koja će biti dovoljno stabilna da proizvođači mogu planirati ulaganja i proizvodnju.
Za potpuno sagledavanje situacije potrebno je čuti i otkupljivače, uključujući njihove troškove poslovanja i mogućnosti za povećanje otkupnih cijena. Ipak, osnovni problem ostaje: ako proizvođač dugoročno ne može pokriti troškove i ostvariti zaradu, proizvodnja ne može opstati. Zato je potrebno uspostaviti održiv odnos između proizvođača, prerađivača i tržišta, uz jasnu odgovornost nadležnih institucija.
Potrebe poljoprivrednika trebalo bi ozbiljno razmotriti i prilikom planiranja budžeta za narednu godinu. Rast cijena repromaterijala i stočne hrane direktno utiče na opstanak proizvodnje i ne može se zanemariti. Poticaji bi, prema potrebama proizvođača, trebali biti pravovremeni, predvidivi i usmjereni prema stvarnoj proizvodnji.
Poljoprivrednik mora znati na kakvu podršku može računati prije nego što uloži novac, a ne tek nakon što se suoči s gubicima. Najveća opasnost nije samo trenutni pad proizvodnje mlijeka, već i mogućnost da proizvođači, iscrpljeni poskupljenjima i neizvjesnošću, trajno odustanu od stočarstva.
Kada neko proda stoku, zatvori farmu i potraži drugi posao, teško ga je ponovo vratiti u proizvodnju. Za obnovu stočnog fonda potrebne su godine, velika ulaganja i sigurnost da se takav posao isplati. Zbog toga upozorenja iz Unsko-sanskog kantona ukazuju na potrebu da se problemi rješavaju prije nego što farme budu zatvorene.
Nije dovoljno govoriti o poljoprivredi kao strateškoj grani privrede ako ljudi koji proizvode hranu ne mogu pokriti osnovne troškove. Također, nije dovoljno pozivati građane da kupuju domaće proizvode ako domaći proizvođači nemaju uslove za opstanak na tržištu.
Poljoprivrednici ne traže da neko drugi radi njihov posao. Oni ga već obavljaju svakog dana, bez obzira na vremenske prilike, praznike ili politička dešavanja. Traže da njihov rad ima vrijednost i da proizvodnja od koje žive njihove porodice ima budućnost.
Ako se upozorenja s terena ne uzmu ozbiljno, domaće mlijeko moglo bi postati rijetkost, a farme koje su danas aktivne ostati prazne. Tada više neće biti dovoljno govoriti o poticajima, strategijama i razvoju poljoprivrede. Lakše je sačuvati farmu koja radi nego kasnije pokušavati obnoviti proizvodnju koja je jednom ugašena.
Foto: Agroklub