Na vrućem julski danu, dolazimo u Donje Garevce, blizu Prijedora, gdje se nalazi kuća Ešefa Džananovića. Ovaj čovjek već 34 godine neumorno traži posmrtne ostatke svojih dvojice maloljetnih sinova, supruge, majke i maloljetne sestre, kako piše novinarka Detektora.
Pred kućom nas dočekuje Ešef, poznat po svom širokom osmijehu i prijateljskom pozdravu. Sa novinarima i snimateljima se srdačno pozdravlja, a naša poznanstva su već postala česta. Detektor je ranije snimio dokumentarni film “Sanjam ih”, u kojem je zabilježen Ešefov dugogodišnji trud u potrazi za najmilijima.
Pomno prati iskopavanje
U dvorištu Eše, poznatog kao Ešo, započela je ekshumacija, kojoj prisustvuju predstavnici Tužilaštva Bosne i Hercegovine te policija iz Prijedora. Mjesto je označeno žutom trakom, a bager je uključen u proces iskopavanja. Ešo pažljivo promatra svaki iskopani metar.
U hladu voćnjaka, Ešo opisuje svoja osjećanja nakon saznanja o ekshumaciji u svom dvorištu. Njegov uzdah otkriva duboku emotivnu težinu situacije.
“Kako sam se osjećao to samo znam ja. Prošle sezone smo imali u Bihaću za okruglim stolom razgovore i više informacija, tako da smo unazad, možemo tako reći, mjesec-dva došli do zaključka i termina ovog današnjeg dana da se sastanemo ovdje, da probamo potražiti na ovome mjestu, gdje su… mnoge informacije navodno govore da je ovdje moja porodica, koju tražim 34 godine”, rekao je on.
Tokom godina razne dojave
Ešo je tokom godina primao razne dojave o mogućem mjestu gdje se nalaze njegovi najmiliji, ali ne može utvrditi njihovu istinitost.
“Nalazio sam ispred kuće na jednoj cigli poruke da su oni ubijeni, da su oni zapaljeni, da su oni ovdje, u okolini ovih kuća, tako da smo mi sad na te dojave, na te informacije, došli na ovo mjesto da ih tražimo”, dodao je.
Prvog dana ekshumacije, pod vedrim nebom i uz temperaturu od 35 stepeni, Ešo je ispunjen nadom dok se čuje zvuk bagera.
“Nada uvijek postoji, ja sam uvijek bio čovjek optimista i eto molim dragog Boga, Allaha, da mi da još samo zdravlja da izdržim da dočekam ne bih li ih pronašao, da ih sahranim kao jedne duše, kao jedne osobe, da bi iza mene neko mogao doći na taj mezarluk”, izjavio je Ešo novinarima.
Tokom četiri dana ekshumacije pronađeno je nekoliko komada obuće i odjeće. Ešo je rekao da nije imao nijedan predmet od svih petero članova porodice, što mu je donijelo određenu radost. Planira da od kuće napravi muzej s tim predmetima.
Predmeti kao uspomena
“Ovi predmeti će mi dobro doći da imam uspomenu, da ih stavim pored glave”, rekao je tiho.
“Da vam iskreno kažem, drago mi je da sam pronašao bar te predmete, jer sam napravio ovu kuću iza mene, jer ja nemam ni oca, nemam brata, nemam nekog ko bi mogao ostati u ovoj kući, pa sam odlučio da te predmete što pronađem da to postavim u ovu kuću da to bude kuća muzej”, dodao je Ešo, koji je prepoznao pronađene komade odjeće.
Posebno ga je dirnulo kada je pronašao odjeću koja je pripadala njegovim sinovima.
“Jutros sam krenuo opet čekajući njih da vidim, da opet ne bih našao nešto, neki predmet. Ovdje sam našao… stakla je bilo od pivskih flaša i onih bijelih, vjerovatno je bio alkohol, ne znam. I onda sam tu, u jednom ćošku, pronašao garderobe. Nisam odmah znao šta je, bilo je sve ugužvano, i ja sam onda došao ovdje na česmu i oprao ih, i evo ih tu. Prepoznao sam, milion posto, dvije trenerke”, rekao je.
Dok sam živ, da ih pronađem
Ešo je tokom svih dana ekshumacije gotovo nespavao, provodeći noći crtajući. Ovaj hobi mu pomaže da očuva mentalno zdravlje i pronađe snagu za daljnje traganje.
“Da vam iskreno kažem, ja sam preživio te logore najstrašnije, najkritičnije, i imao sam jednu nadu da ću ih pronaći kad-tad, i došlo je sad to vrijeme da stvarno potražujem, ali sam se sve bojao bolesti jer ja sam imao jedan stres u prsima gdje sam se zagušio. I onda, kad sam preživio, onda sam sam sebi pokušao da napravim jedne terapije da doživim, naprimjer, ovaj današnji dan i jučašnji i sutrašnji, dok sam živ, da ih pronađem”, objasnio je.
Buka bagera, tišina i nada
Proces ekshumacije ima svoj tok, koji osjećaju svi učesnici, uključujući porodicu. I pored buke bagera, prisutni su ispunjeni tišinom i nadom da će konačno pronaći smiraj nakon tolikih godina.
“Ja sam čovjek koji živim sam godinama i juče je ovdje bilo stvarno mnogo društva, i vi me poznajete i ovi drugi, tako da mi je bilo prelijepo. Svi kad su otišli, otišli ste kao jedna moja familija, ja sam ostao ovdje sam, bilo mi je teško i preteško”, rekao je Ešo.
Preživio torturu u tri logora
Ešefa smo upoznali prije nekoliko godina na Danu bijelih traka. U julu 1992. godine, odvojen je od svoje porodice i silom odveden u jedan od prijedorskih logora. Preživio je torturu u tri logora, a nakon što je razmijenjen, saznao je da ga više ne čekaju majka, sestra, supruga i dva maloljetna sina.
O svom životu pričao je na raznim lokacijama u Bosni i Hercegovini i Švicarskoj, gdje danas živi. Film “Sanjam ih” premijerno je prikazan na programu “BH Film” Sarajevo Film Festivala. Ešefov otac, takođe bivši logoraš, preminuo je prije nekoliko godina.
Razočarenje nakon četiri dana iskopavanja
Nakon četverodnevnog iskopavanja, Ešef nije uspio pronaći posmrtne ostatke svoje porodice. Njegovo razočaranje mogu osjetiti samo oni koji tragaju za svojim voljenima. Ipak, Ešo ima poruku za sve njih.
“Poručio bih, kao i ja, da ne gube nadu. Pronaći će se, ono, treba vremena. Mnogi su se pronašli, koji su mislili da nikad neće naći. Ja sam u nadi da ću ih naći… Naravno da hoću, sve dok mogu i dok sam živ, da ih tražim. I s tužilaštvom i s policijom, i sam”, izjavio je.
Zemlja koja je iskopana vraća se na svoje mjesto, a buka bagera prestaje. Ešef nam maše s kapije dok odlazimo, ostavljajući iza sebe nadu da će jednog dana pronaći svoje najmilije.
