Prošlo je tačno 19 godina od tragičnog događaja u Banjoj Luci, kada je Milan Vukelić, građevinski inženjer i zaposlenik nekadašnjeg Zavoda za izgradnju Banja Luka, izgubio život u eksploziji bombe postavljene ispod njegovog automobila. Vukelić je bio poznat po tome što je javno govorio o navodnoj povezanosti građevinske mafije, političkih moćnika i pojedinaca iz institucija vlasti.
Ubistvo se dogodilo 6. novembra 2007. godine, oko 20 sati i 20 minuta, u naselju Starčevica, kada je aktivirana eksplozivna naprava pod automobilom Ford Fiesta kojim je upravljao Vukelić. Eksplozija se dogodila u neposrednoj blizini sjedišta Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske. Vukelić je poginuo na mjestu događaja, dok su dvije osobe u vozilu, Tomislav Dobrinjac i Slava Pepinović, zadobile teške povrede.
Više od 19 godina nakon ovog zločina, javnost i dalje ne zna ko su izvršioci i nalogodavci ubistva. Istražni procesi, uključujući višegodišnje ispitivanje, saslušanja i hapšenja osumnjičenih, nisu rezultirali krivičnom odgovornošću. Vukelićeva porodica ističe da institucije nisu učinile dovoljno kako bi ga zaštitile dok je bio živ, niti da bi utvrdile ko je odgovoran za njegovo ubistvo, piše FTV.
Inženjer koji nije želio šutjeti o nepravilnostima
Milan Vukelić je tokom svoje karijere u Zavodu za izgradnju Banja Luka, instituciji koja je bila ključna u realizaciji i kontroli građevinskih projekata, došao do saznanja o ozbiljnim nepravilnostima u korištenju javnih sredstava. Kao građevinski inženjer, bio je odgovoran za nadzor i prijem izvedenih radova, a kroz svoj rad prikupio je dokumentaciju koja je ukazivala na sumnje u zakonitost određenih postupaka.
Jedan od projekata koji je Vukelić posebno kritikovao bila je rekonstrukcija parka „Petar Kočić“ u centru Banje Luke, čija je vrijednost procjenjivana na oko dva i po miliona eura. Tokom 2006. godine, odbio je potpisati saglasnost za prijem radova, ističući da su postojale nepravilnosti koje se ne mogu zanemariti, te da radovi nisu bili izvedeni u skladu s ugovorom i propisanim standardima.
Vukelić je takođe ukazivao na druge projekte, uključujući uređenje javnih površina i infrastrukture, tvrdeći da su troškovi neopravdano povećavani. O svojim saznanjima nije govorio samo unutar Zavoda, već je prikupljao dokumentaciju i kontaktirao novinare kako bi javnost obavijestio o onome što je smatrao dokazima korupcije.
Prema istraživanju Globalne inicijative protiv transnacionalnog organizovanog kriminala, Vukelić je sakupio stotine stranica dokumentacije o spornim poslovima, omogućavajući novinarima uvid u materijale, uprkos pritiscima kojima je bio izložen.
Sukob s rukovodstvom Zavoda i krivične prijave
Vukelićevo odbijanje da potpiše spornu dokumentaciju dovelo je do sukoba s tadašnjim rukovodstvom Zavoda za izgradnju Banja Luka. Javno je iznosio optužbe protiv direktora Čede Savića, ukazujući na zloupotrebe službenog položaja i nezakonite poslove. U decembru 2006. godine, tehnički direktor Zavoda, Aleksandar Cvijanović, zaprijetio mu je otkazom ako ne potpiše dokumentaciju o rekonstrukciji parka.
U junu 2007. godine, Vukelić je podnio krivičnu prijavu protiv Savića, navodeći sumnje na različite zloupotrebe i reketiranje privrednih subjekata. Iako je očekivao da će institucije provjeriti njegove navode, naredni mjeseci su bili obilježeni novim sukobima, prijetnjama i policijskim postupanjima prema njemu.
Prijetnje, paljevine i upozorenja da mu je život ugrožen
Tokom mjeseci koji su prethodili ubistvu, Vukelić je javno izražavao strah za svoju sigurnost i sigurnost svoje porodice. Prijavljivao je prijetnje, a njegova imovina bila je na meti napada. Tokom 2007. godine, zabilježeni su požari na njegovom automobilu i kući njegove majke.
Uprkos tome, nastavio je javno govoriti o nepravilnostima koje je otkrivao. Novinar Vladimir Šušak je kasnije ispričao da mu je Vukelić otvoreno govorio kako očekuje da će biti ubijen, svjestan opasnosti koja mu prijeti, ali nije želio odustati od objavljivanja informacija o sumnjivim poslovima u građevinskom sektoru.
Vukelić je tokom jednog policijskog ispitivanja bio izložen vrijeđanju i zastrašivanju, a jedan od inspektora mu je poručio da prestane pisati, podsjećajući ga na njegovu suprugu i djecu. Ove riječi doživio je kao prijetnju i obavijestio nadležne institucije, ali je unutrašnja kontrola Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske utvrdila da je policijski službenik postupao u skladu sa svojim ovlaštenjima.
Njegove prijave i upozorenja nisu doveli do zaštite koja bi spriječila napad 6. novembra 2007. godine.
Eksplozija u blizini policijskog sjedišta
Na kobnu večer, 6. novembra 2007. godine, Vukelić je bio u svom automobilu zajedno s Tomislavom Dobrinjcem i Slavom Pepinović. Dok su se vozili kroz naselje Starčevica, aktivirana je bomba postavljena ispod automobila. Istražitelji su kasnije utvrdili da je korišteno približno 800 grama eksploziva TNT, a naprava je bila dodatno ojačana ekserima kako bi izazvala teže posljedice. Pretpostavlja se da je aktivirana daljinskim upravljačem.
Vukelić je poginuo na mjestu eksplozije, dok je Dobrinjac zadobio teške povrede zbog kojih su mu amputirane obje noge, a Pepinović je takođe teško povrijeđen.
Mjesto ubistva izazvalo je dodatnu zabrinutost javnosti, s obzirom na to da se eksplozija dogodila svega nekoliko stotina metara od sjedišta Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, institucije kojoj je Vukelić ranije prijavljivao prijetnje. Način izvršenja ubistva, upotreba eksploziva i prethodne prijetnje otvorili su sumnje da je riječ o unaprijed planiranoj likvidaciji. Međutim, do danas nije utvrđeno ko je organizovao i izvršio napad.
Policija tvrdila da zna ko su ubice i nalogodavci
Jedan od najkontroverznijih trenutaka u višegodišnjoj istrazi dogodio se krajem 2008. godine. Tadašnji direktor Policije Republike Srpske, Uroš Pena, 26. decembra 2008. godine izjavio je da je slučaj ubistva Milana Vukelića policijski riješen. Prema njegovim riječima, policija je imala saznanja o osobama koje su izvršile i naručile ubistvo, ali nije imala dovoljno dokaza za krivično procesuiranje.
Ova izjava otvorila je pitanje koje se postavlja i danas: kako je moguće da policija tvrdi da zna ko je odgovoran za ubistvo, a da gotovo dvije decenije kasnije niko nije osuđen?
Istraga je uključivala brojne aktivnosti, uključujući saslušanja više od stotinu osoba, pretrese, kriminalistička vještačenja i poligrafska ispitivanja. U postupak su bili uključeni stručnjaci američkog Federalnog istražnog biroa (FBI), dok je tehničku podršku pružala Policijska misija Evropske unije.
Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske je takođe ponudilo nagradu od 100.000 konvertibilnih maraka za informacije koje bi pomogle u otkrivanju počinilaca, ali ni ove mjere nisu dovele do pravosnažne presude.
Hapšenja osumnjičenih nisu dovela do rasvjetljavanja zločina
Tokom istrage, policija je privodila više osoba za koje se sumnjalo da bi mogle imati veze s prijetnjama, napadima na Vukelićevu imovinu ili samim ubistvom. U novembru 2008. godine uhapšeni su Borislav Popović, Đorđe Ćulum i Aleksandar Macanović, zbog sumnje na povezanost s prijetnjama Vukeliću i podmetanjem požara na njegovoj imovini, ali su ubrzo pušteni zbog nedostatka dokaza.
U januaru 2009. godine uhapšen je Enes Džanić, koji je bio osumnjičen da je naručio Vukelićevo ubistvo, ali je i on pušten zbog nedostatka dokaza. Nijedno od ovih hapšenja nije rezultiralo utvrđivanjem krivične odgovornosti za ubistvo.
Uprkos policijskim tvrdnjama o saznanjima o počiniocima, istraga nije dala odgovor na dva ključna pitanja: ko je postavio eksploziv pod Vukelićev automobil i ko je, ukoliko je ubistvo bilo naručeno, izdao nalog za njegovo izvršenje.
Porodica gotovo dvije decenije traži istinu
Svaka godišnjica ubistva Milana Vukelića predstavlja podsjećanje na gubitak, ali i na izostanak odgovora nadležnih institucija. Njegova sestra, Ljiljana Todorović, godinama javno govori o okolnostima koje su prethodile ubistvu i odgovornosti institucija koje, prema njenom mišljenju, nisu zaštitile njenog brata.
Ona posebno kritikuje činjenicu da su prijetnje koje je Vukelić prijavljivao ostale bez adekvatnog odgovora. Na prošlogodišnjem obilježavanju godišnjice ubistva, 6. novembra 2025. godine, Todorović je ponovo izrazila nezadovoljstvo radom nadležnih.
Prema njenim riječima, porodica ima informacije da predmet više nije dodijeljen nijednom tužiocu nakon odlaska osobe koja je ranije radila na njemu. Okružno javno tužilaštvo Banja Luka nije dostavilo odgovor na pitanja novinara o trenutnoj fazi istrage, a porodica zahtijeva zvanično razjašnjenje, posebno imajući u vidu da je Tužilaštvo ranijih godina saopćavalo da istraga traje.
Todorović je upozorila na opasnost da se, uz izostanak sudskog epiloga, s vremenom izgubi sjećanje na njenog brata.
Ubistvo koje je izazvalo reakcije organizacija za borbu protiv korupcije
Reakcija na Vukelićevo ubistvo stigla je i od Transparency Internationala Bosne i Hercegovine, koji je 14. novembra 2007. godine pozvao Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske da intenzivira istragu i utvrdi odgovornost za ubistvo. Ova organizacija je posebno ukazala na činjenicu da Vukeliću nije pružena odgovarajuća zaštita uprkos prijavljenim prijetnjama i napadima na njegovu imovinu.
Transparency International je zatražio i ispitivanje postupanja policijskih službenika, kao i transparentnije informisanje javnosti o rezultatima istrage. Ubistvo Milana Vukelića postalo je tako pitanje sigurnosti osoba koje prijavljuju korupciju, a njegov slučaj je pokazao ozbiljne posljedice kada institucije ne uspiju zaštititi pojedince koji iznose sumnje na nezakonitosti.
Izostanak odgovora na pitanje ko je odgovoran za njegovo ubistvo dodatno je produbio nepovjerenje dijela javnosti u sposobnost policije i pravosuđa da procesuiraju teška krivična djela.
Devetnaest godina kasnije, pitanje je isto: Ko je ubio Milana Vukelića?
Milan Vukelić imao je 47 godina kada je ubijen. Iza njega je ostala porodica s četvero djece, kao i dokumentacija o navodnim nezakonitostima na koje je pokušavao upozoriti javnost. Njegovo ime ostalo je povezano s borbom protiv korupcije i zahtjevima da institucije zaštite one koji prijavljuju nepravilnosti.
Tokom godina organizovane su protestne šetnje, javna okupljanja i komemoracije. Novinari i aktivisti su podsjećali na njegove prijave, prijetnje koje je dobijao i izjave policijskih zvaničnika o saznanjima o odgovornima. Ipak, sudskog epiloga nema.
Devetnaest godina nakon eksplozije u Banjoj Luci, ostaje činjenica da je čovjek koji je javno upozoravao na korupciju ubijen, a da oni koji su odgovorni za njegovu smrt nisu izvedeni pred lice pravde. Porodica Milana Vukelića, kao i javnost Bosne i Hercegovine, i dalje čekaju odgovor na pitanje: Ko je ubio Milana Vukelića i zašto?