BiH Bosna i Hercegovina

Bojić: Hrvati u Bosni i Hercegovini pristaju na status dijaspore u vlastitoj zemlji

Drago Bojić, bosanski franjevac i teolog, smatra da je nacionalizam nespojiv s kršćanstvom i kritikuje odnos Hrvatske prema Hrvatima u BiH, koji se osjećaju kao dijaspora u svojoj zemlji.

Bojić: Hrvati u Bosni i Hercegovini pristaju na status dijaspore u vlastitoj zemlji
Podijeli

Drago Bojić, bosanski franjevac, teolog i publicista, govorio je u emisiji Razgovor s razlogom HRT-a o nacionalizmu i njegovoj nespojivosti s kršćanstvom, kao i o trenutnom položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini. Bojić je istakao kako etničko često postaje važnije od etičkog, te naglasio značaj dostojanstva i slobode pojedinaca. Također je komentarisao ulogu vjerskih zajednica u procesu pomirenja i odnos Hrvatske prema Hrvatima u BiH.

Nacionalizam i kršćanstvo

Prema Bojiću, nacionalizam je u suprotnosti s kršćanstvom i katoličanstvom, a ovo mišljenje temelji na Evanđelju. On objašnjava da je Isus nastojao denacionalizirati vjeru i širiti svoju poruku među svim ljudima.

„Moramo uzeti u obzir činjenicu da se i vjera utjelovljuje u određenom konkretnom kontekstu, kulturološkom, u određenom narodu. Ali ne možemo nikada pretpostaviti jedan pojedinačni narod narodu Božjem, koji je slika i metafora za sve narode svijeta“, naglašava Bojić.

On smatra da je katolicitet univerzalan i da prevazilazi interese bilo kojeg pojedinačnog naroda, dok je nacionalizam negacija ljudskih prava. Bojić ističe da bi ljudi trebali biti prepoznati kroz više identiteta.

„Ako se neko svodi samo na to da je Hrvat, Bošnjak ili Srbin, a pritom zanemaruje sve svoje druge identitete, on zapravo postaje nevidljiv čovjek. On postaje dio jedne nevidljive mase, grupe, u kojoj se više ne razaznaju pojedinci“, objašnjava Bojić.

Kada etničko postane važnije od etičkog

Bojić upozorava da su identitetske politike ponovo u središtu zbivanja, što, kako smatra, negativno utiče na moral.

„Kada vi, naprimjer, u mojoj domovini Bosni i Hercegovini etničko stavite iznad etičkog, tada se može događati sve ono što se i događa kroz ovih trideset i nešto godina. Ljudi praktično gotovo da to prihvataju kao neko normalno stanje, i korupciju i kriminal i prevare i iskorištavanje općeg dobra“, naglašava Bojić.

On ističe da takve stavove zastupaju i obrazovani intelektualci kojima se pitanje pravde svodi na pitanje moći. Smatra da su moralna i etička pitanja ključna.

„U našim društvima veliki broj ljudi izjašnjava se vjernicima. I onda je stvarno potpuno opravdano pitanje kako je moguće da ti ljudi, koji tako lako i rado u javnosti operiraju Božjim imenom i paradiraju svojom religioznošću, pritom u potpunosti zanemare etički dio vlastite vjerske tradicije“, dodaje Bojić.

On objašnjava da se radi o vjerničkoj hipokriziji, koju teologija naziva praktičnim ateizmom, odnosno situacijom u kojoj ljudi prihvataju običaje, ali u praksi poništavaju vrijednosti vlastite vjere.

Suočavanje s prošlošću i poštovanje žrtava

Bojić smatra da su najbolje zajednice one koje su stalno kritične prema sebi i koje se racionalno suočavaju s prošlošću i kolektivnom odgovornošću.

Kvalitet zajednice, dodaje, ogleda se i u odnosu prema najslabijima i marginaliziranim grupama, kao i prema strancima.

„Ako se strani radnici koji su došli u Hrvatsku osjećaju prihvaćeno, to bi onda bio znak da je to društvo zdravo. Ali ako neko od tih radnika strahuje za svoj život, ako se plaši da bi ga neko mogao negdje uvrijediti, to onda nije dobro“, ističe Bojić.

U društvima poput bosanskohercegovačkog, smatra on, svako o sebi misli najbolje i upire prstom u druge, dok niko ne želi prvi započeti proces katarze.

„Logori koji su bili u Herceg-Bosni zastrašujuća su sramota Hrvata katolika. Svako drugo mjesto gdje su počinjeni zločini koje su učinili pripadnici našeg naroda, to je naša najveća sramota. Tako bi trebalo razmišljati i na drugim stranama čiji su pripadnici također činili zlodjela“, poručuje Bojić.

On smatra da bi bilo ljekovito kada bi svaka zajednica obilježavala stradanja drugih za koja su odgovorni njeni pripadnici.

„To znači da Katolička crkva obilježava Ahmiće, da Islamska zajednica to čini u mjestima stradanja gdje je Armija BiH počinila zločine, da Srpska pravoslavna crkva ide u Srebrenicu i Prijedor. Svjestan sam da je to, barem u sadašnjoj situaciji, nezamislivo“, zaključuje Bojić.

Položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini

Bojić navodi da je politikom Franje Tuđmana krajem 1980-ih i tokom 1990-ih, u ime zamišljenog integralnog hrvatstva, poništavana specifičnost Hrvata u Bosni i Hercegovini, a taj narativ su prihvatili i njihovi politički predstavnici.

„I sada imate jednu jako problematičnu situaciju da ljudi koji su rođeni u ovoj zemlji, čiji su preci tu živjeli stoljećima, pristaju na to da su dijaspora u vlastitoj zemlji. I pritom također pristaju i žele da im je Hrvatska matična domovina“, napominje Bojić.

On naglašava da je identitet bosanskih Hrvata snažno obilježen Bosnom i Hercegovinom.

„Mislim da je to, nažalost, završen proces i da su ljudi svojevoljno pristali biti dijaspora u vlastitoj zemlji. Ja lično na to ne pristajem“, kaže Bojić.

Bojić smatra da bi za Hrvate u Bosni i Hercegovini bilo važno da ponovo pronađu vlastito dostojanstvo.

Kritika odnosa Zagreba prema Hrvatima u BiH

Govoreći o saborskim rezolucijama i čestom spominjanju položaja Hrvata u BiH od strane hrvatskih političara, Bojić ističe da od toga nije bilo niti će biti stvarne koristi.

On smatra da odnos Hrvatske prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini treba biti zasnovan na saradnji, a ne paternalizmu.

„Hrvati u Bosni i Hercegovini moraju postati samostalni, izaći iz te vječne političke adolescencije i maloljetnosti, da se ne mora stalno ići po mišljenje u Zagreb“, zaključuje Bojić.

Podijeli članak
Pripremila

Redakcija portala Krajina News

Google Preferred Source

Pratite Krajina News i na Googleu

Dodajte Krajina.news kao omiljeni izvor na Googleu i lakše pratite najvažnije vijesti iz Krajine, BiH i dijaspore.

Dodajte nas na Google
Nazad