Govor Aleksandra Vučića u Mrkonjić Gradu, održan povodom obilježavanja akcije Oluja, pokazuje kako se politički jezik može transformirati, dok neki njegovi osnovni elementi ostaju nepromijenjeni. Ovaj događaj, koji se održava u gradu koji nije povezan s Olujom, ukazuje na kompleksnu političku historiju 20. stoljeća, piše prof. dr. Hazim Bašić za novinsku agenciju Patria.
U analizi govora, primjećuje se da Vučićev nastup nije replika Miloševićevog govora s Gazimestana iz 1989. godine, jer između njih stoje ključni događaji poput raspada Jugoslavije, ratova devedesetih, genocida u Srebrenici i Dejtonskog sporazuma. Ova historijska distanca omogućava da se uoče sličnosti i razlike u njihovim porukama.
Milošević je na Gazimestanu govorio o srpskom jedinstvu unutar Jugoslavije, dok Vučić, gotovo četiri decenije kasnije, naglašava da su Srbi iz bivših republika dio istog naroda, odbacujući geografske odrednice. Ova promjena odražava prelazak s političkog-teritorijalnog jedinstva na identitetsko jedinstvo, pri čemu se neka historijska identitetska obilježja nastoje izbrisati.
Osjećaj historijske nepravde prisutan je u oba govora. Milošević je govorio o spremnosti Srba da prihvate nepravdu, dok Vučić ovu emociju prenosi na ratove devedesetih, ističući da su Srbi često krivci za vlastite žrtve.
Milošević je Kosovo koristio kao simbol stradanja, dok Vučić koristi Oluju i stradanje krajiških Srba, ali s različitim političkim ciljevima. Dok Milošević poziva na preokret historijskog poraza, Vučić se fokusira na traumatske događaje s ciljem da se osigura da se takve stvari više ne ponove.
Razlike u jeziku rata su također značajne. Dok je Milošević govorio o mogućim oružanim sukobima, Vučić se izričito zalaže za mir, naglašavajući da ne žele sukobe. Ova promjena u retorici proizlazi iz iskustava devedesetih, kada su ratovi završili drugačije nego što su mnogi očekivali.
Jedna od ključnih promjena između ova dva govora odnosi se na granice. Milošević je govorio unutar Jugoslavije, dok Vučić ističe: 'Ne možemo da mijenjamo granice, ali uvijek možemo da budemo jedni uz druge.' Ova izjava oslikava promjene koje je donio Dejtonski sporazum.
Bosna i Hercegovina nije nestala, već je postala država s kompleksnom unutrašnjom strukturom, a Vučić se fokusira na povezanost Srbije i entiteta RS, govoreći o 'jednom narodu' i zajedničkim interesima. Ova transformacija Miloševićevog političkog naslijeđa posebno je izražena u Deklaraciji tzv. Svesrpskog sabora iz 2024. godine.
Vučić u svom govoru kritizira ideju „policentričnog srpstva“, smatrajući je prijetnjom za srpski narod. Ova formulacija nije bila prisutna u Miloševićevom govoru, jer je tada Jugoslavija bila jedinstvena država. Danas, prema Vučiću, postoji narod koji treba ostati povezan unatoč državnim granicama.
Iako postoje razlike, temeljna matrica ostaje slična: i Milošević i Vučić grade narativ o narodu koji je kroz historiju patio i koji mora ostati jedinstven. Unutrašnji protivnici, koji se nazivaju izdajnicima ili agenturama, također su prisutni u ovom političkom jeziku, što dodatno komplicira situaciju.
Različite historijske okolnosti čine pogrešnim jednostavno tvrditi da je Vučić 'novi Milošević'. Međutim, kontinuitet u ideji srpskog sveta i osjećaju historijske nepravde i dalje postoji. Ova ideja se sada izražava kroz identitet i političke veze, a ne kroz teritorijalna osvajanja.
Između Gazimestana i Mrkonjić Grada ne postoji potpuni kontinuitet, ali ni potpuni prekid. Postoji transformirani politički narativ koji je preživio raspad države i ratove koji su uslijedili, a koji se sada mora prilagoditi novim okolnostima.
Važno je napomenuti da Vučić ne govori iz Miloševićevog vremena, već iz konteksta koji je nastao kao posljedica tih događaja.
