„Vitka kamena sjenka, replika nebeske duge, remek-djelo graditelja Hajrudina, jedna od najljepših i najuzvišenijih arhitektonskih alegorija, nestala je na dnu rijeke. Gradu, rođenom u znaku mosta, oteta je njegova prva i posljednja riječ, a njegova smrt je, bojim se, neopoziva“ (Bogdanović, str. 139). Slično Bogdanoviću osjećao je i hrvatski franjevac, pater Danijel, kada je rekao: „Dan kada je srušen Stari most bio je dan smrti našega grada. [...] Kada je pao, srce grada Mostara bilo je uništeno“ (Koschnick, Schneider, str. 8–9).
Prije nego što se prikažu identitetske strukture koje su proizašle iz rušenja Starog mosta, potrebno je najprije razjasniti razliku između uništenja i smrti jednog grada. Historičar Bogdanović, upitan o toj razlici, sažeo ju je na sljedeći način: „[...] Grad koji je samo uništen, dakle sravnjen sa zemljom, nekako će se ponovo sabrati. Jednoga dana ponovo će pronaći svoje fizičke i duhovne konture; [...] Ali“, dodao je oklijevajući, „mora postojati granica uništenja [...]“ (Bogdanović, str. 138).
Stari most u Mostaru bez sumnje se može smatrati srcem grada. Prvobitno izgrađen iz strateških razloga, gotovo pet stoljeća povezivao je obale Neretve te je važio kao simbol multikulturalnog društva Mostara i Bosne i Hercegovine. Njegov značaj ogleda se i u činjenici da je gradu dao ime, kao i u brojnim mitovima i legendama koje su se razvile oko Starog mosta i koje su s njim srasle.
Dok je Evropa početkom devedesetih godina prolazila kroz proces političkog približavanja i integracije, a pad Berlinskog zida 9. novembra 1989. godine simbolizirao kraj podjela između Istočne i Zapadne Njemačke, Stari most u Mostaru „pao“ je 9. novembra 1993. godine, simbolizirajući podjelu grada i kultura. Njegovim rušenjem nisu bili razdvojeni samo grad i njegovi stanovnici, već je došlo i do podjele identiteta. Napad na most bosanski muslimani doživjeli su kao napad na bosansku kulturu i tradiciju. Ova rasprava pojavila se nakon što je Hrvatsko vijeće obrane (HVO) bombardovalo Stari most, dok za Srbe on očigledno nije predstavljao isključivo muslimanski identifikacijski simbol. I dalje nije potpuno jasno da li je HVO uništio most upravo zato što ga je povezivao s muslimanskim identitetom (Gunzburger-Makas, str. 13–15).
Međutim, nesporno je da je rušenje Starog mosta podijelilo multikulturalno društvo Mostara i dovelo do stvaranja novih obrazaca identiteta. Pravoslavni Srbi danas gotovo da više ne žive u Mostaru, dok grad dijele bosanski Hrvati i Bošnjaci. Ovim činom razaranja Mostar i njegovi stanovnici promijenjeni su na dva načina. S jedne strane, grad je izgubio svoj najvažniji simbol. U svom vizualnom i geografskom obliku most više nije postojao. S druge strane, izgubljena je i povezanost njegovih građana te multikulturalnost po kojoj je Mostar bio prepoznatljiv u regiji.
Metaforičko značenje mosta kao simbola povezivanja ljudi i kultura, ali i mogućnosti njihovog razdvajanja, ovdje se posebno jasno očituje. Tamo gdje je nekada postojala veza, u percepciji građana nastala je granica. Iz toga su se razvili novi obrasci identiteta; od jednog „mi“ nastalo je „mi i drugi“. Ova teritorijalna i metaforička podjela grada promijenila je individualno pamćenje i doprinijela stvaranju novog kolektivnog sjećanja.
Tako je nastalo i drugo mjesto sjećanja: mjesto pobjednika i poraženih, počinilaca i žrtava. Iako zastupaju različite perspektive i žive na različitim stranama rijeke Neretve, građane Mostara povezuje iskustvo patnje. Bez obzira na etničku ili vjersku pripadnost, postoji zajednička obaveza sjećanja na zločin, njegove obrade i historijskog razumijevanja.
Američka historičarka Emily Gunzburger-Makas raspravlja o značaju metafore mosta u kulturi sjećanja (Gunzburger-Makas, str. 17–18). S jedne strane, za očuvanje sjećanja nije nužno fizičko postojanje objekta, jer njegovo metaforičko značenje održava uspomenu živom. S druge strane, fizička prisutnost objekta olakšava proces sjećanja i štiti od zaborava.
Opasnost da raznolikost bosanskog društva, koju su predstavljali i Mostar i Stari most, padne u zaborav bila je prevelika. Upravo zato je njegova rekonstrukcija bila od izuzetne važnosti. Metaforičko značenje Starog mosta nakon njegovog rušenja bilo je previše snažno da bi se grad mogao označiti kao „mrtav“. Iako fizički više nije postojao, sjećanje na njega i njegova stoljećima prenošena historija nastavili su živjeti.
Društvo Mostara danas jeste geografski podijeljeno i vjerski razjedinjeno, ali je povezano zajedničkim sjećanjem na vrijeme prije rata i na čin rušenja mosta. Upravo se na toj tački može povući granica između „uništenja“ i „smrti“ grada. Historijska jezgra Mostara i Stari most bili su fizički uništeni, ali ih je spasilo kolektivno sjećanje zajednice, oblikovano individualnim iskustvima svakog Mostarca, bez obzira na etničku ili vjersku pripadnost.
Značaj kulture sjećanja vezane za Stari most potvrđuju i riječi tadašnjeg gradonačelnika i glavnog nosioca obnove mosta, Safeta Oručevića, koji je izjavio:
„Simbolizirat će jedinstvo naroda i neuništivost ideje zajedničkog života različitih kultura, naroda i religija“ (citirano prema Gunzburger-Makas, str. 21).
Upravo se u tom metaforičkom značenju ogleda multikulturalna svijest o identitetu društva Mostara i čitave regije, svijest koja je sposobna premostiti svaku granicu i svako razaranje.
Literatura
Bogdanović, Bogdan: Architektur der Erinnerungen. Klagenfurt, Salzburg 1994.
Koschnick, Hans; Schneider, Jens: Brücke über die Neretva. Der Wiederaufbau von Mostar. November 1995.
Gunzburger-Makas, Emily: Representing Multinational Bosnian Identity: The Bridge Metaphor and Mostar's Stari Most. Paper presented at the conference
Con/De/Recon-struction of South Slavic Architecture
History of Architecture and Urbanism Program, Cornell University, March 2001.