Danas je u Memorijalnom centru Kamičani kod Kozarca održana komemoracija povodom Dana sjećanja na žrtve ratnog zločina s elementima genocida u Prijedoru i dolini rijeke Sane. Nakon završenog programa, klanjana je kolektivna dženaza i obavljen ukop pet identificiranih žrtava ubijenih tokom 1992. godine.
Tokom obilježavanja, istaknuto je da kultura sjećanja predstavlja obavezu prema žrtvama, ali i upozorenje budućim generacijama o posljedicama negiranja ratnih zločina i genocida.
Na današnjoj dženazi, posljednji smiraj pronašli su Azmir Hajrudin (24), najmlađa žrtva ovogodišnjeg ukopa, kao i Hase Omić (74), Adem Hopovac, Jusuf Jelečević i Muhamed Cerić.
Njihovi posmrtni ostaci pronađeni su na različitim lokacijama, uključujući Kruhari, Ljubiju, Sanski Most i Čarakovo. Neka tijela ekshumirana su još 1997. godine, dok se na konačnu identifikaciju i ukop čekalo gotovo tri decenije. U skladu sa željama porodica, nakon zajedničke dženaze u Kamičanima, žrtve će biti ukopane u različitim mjesnim mezarjima.
Organizatori komemoracije podsjetili su da se ovaj datum i dalje službeno obilježava kao dan žalosti samo na području Unsko-sanskog kantona.
Ovogodišnji program bio je posvećen logoru Trnopolje, jednom od tri prijedorska logora formirana u maju 1992. godine, kroz koji su prošle hiljade bošnjačkih i hrvatskih civila.
Begić: Kroz Trnopolje prošlo 23.000 civila
Mujo Begić, istraživač zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, te zaposlenik Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine, kazao je da je Trnopolje bilo mjesto masovnog zatočenja žena, djece i starijih osoba, kao i prisilnih deportacija, sistematskog zlostavljanja i seksualnog nasilja.
“Logor Trnopolje formiran je 26. maja 1992. godine odlukom Kriznog štaba tadašnje Srpske opštine Prijedor, zajedno s logorima Omarska i Keraterm. Kroz njega je prošlo oko 23.000 Bošnjaka i Hrvata iz prijedorske regije, uglavnom žena, djece i starijih osoba, koji su bili zatočeni u uslovima ispod svakog ljudskog dostojanstva”, rekao je Begić.
Prema njegovim riječima, Trnopolje je bilo mjesto gdje je živjelo oko 23.000 civila u neljudskim uslovima, bez osnovnih sredstava za život. Logor je također bio mjesto masovnih deportacija i teških zločina nad ženama, djecom i drugim zatočenicima.
“Važno je da se ova mjesta pamte i da o njima govore buduće generacije. Zatočenici su bili smješteni u školama, Domu kulture, okolnim kućama, ali najvećim dijelom na otvorenom, pod improvizovanim skloništima. Nisu imali pitku vodu, hranu, higijenske uslove niti bilo šta što je neophodno za dostojanstven život”, naveo je on.
Logor žena i djece
Begić je naglasio da je Trnopolje bio logor koji je posebno pogađao žene i djecu.
“To je mjesto na kojem su počinjena masovna silovanja i drugi teški oblici zlostavljanja. Žene i djevojčice odvođene su iz logora i izlagane sistematskom seksualnom nasilju, a mnoge su ubijene”, rekao je Begić.
Podsjetio je da je jedna od ključnih karakteristika logora Trnopolje bila njegova uloga u provođenju prisilnih deportacija. Hiljade ljudi su odvođene vozovima, autobusima i kamionima iz Prijedora s ciljem trajnog uklanjanja nesrpskog stanovništva s tog područja.
Govoreći o manje poznatim aspektima funkcioniranja logora, Begić je istakao da je Trnopolje bilo i mjesto ucjene.
“Ono o čemu se najmanje govori jeste da je Trnopolje bio i logor ucjene. Zatočene žene i djeca korišteni su kao sredstvo pritiska na muškarce koji su se nalazili u Omarskoj i Keratermu, kako bi se spriječio svaki pokušaj otpora ili bijega”, istaknuo je Begić.
Na kraju, pozvao je sve koji imaju priliku da posjete Trnopolje, naglašavajući da samo obilazak mjesta zločina može pomoći da se shvati razmjer stradanja i važnost očuvanja kulture sjećanja.
