Obnova kuća u Karabahu ne garantuje povratak raseljenih, upozoravaju iz Azerbejdžanske agencije za protivminsko djelovanje

Između ruševina nekadašnjih domova i novih naselja u Karabahu, deminiranje i obnova otvaraju put povratku raseljenih porodica nakon više od tri decenije. U ovoj regiji Azerbejdžana boravila je novinarka Fokusa, koja donosi priču o uklanjanju mina i pokušajima da se u napuštena mjesta vrati život.

To je izazov poznat i Bosni i Hercegovini, čije iskustvo pokazuje da obnovljene kuće same po sebi nisu dovoljne za siguran i održiv povratak.

Uništavanje mina u Nemirliju

Na svakih desetak metara uz put raste grm nara. U azerbejdžanskoj kulturi nar simbolizira obilje, ljubav i zajedništvo. Ovdje raste uz put kojim dominiraju ruševine i hiljade napuštenih domova obraslih u travu.

Put vodi do sela Nemirli, oko 30 kilometara sjeveroistočno od grada Agdama, na ravnici Karabaha u Azerbejdžanu. Tamo je postavljen deminerski kamp. Na terenu su mašine za deminiranje azerbejdžanske proizvodnje Revival, deminineri i psi. Čiste teren a nakon uklanjanja mine uništavaju.

Tog dana uništeno je šest protivtenkovskih i jedanaest protivpješadijskih mina ukupne težine eksploziva 53 kilograma.

Većina protivpješadijskih mina proizvedena je u Armeniji, rečeno je u državnoj Agenciji za protivminsko djelovanje Republike Azerbejdžan (ANAMA).

U ANAMA-i su istakli da su tokom čišćenja terena, pronalazili protivtenkovske mine, koje se naravno mogu aktivirati pod opterećenjem od oko 100 kilograma ali na kojima su postavljene protivpješadijske mine, tako da se dejstvo eksplozije poveća kada se nagazi na nju. Ukupna količina eksploziva, u tom slučaju, iznosi oko 20 kilograma TNT-a.

Posljedice sukoba Armenije i Azerbejdžana

Zbog sukoba između Armenije i Azerbejdžana ovo područje pretrpjelo je velika razaranja a mine su gusto raspoređene.

Više od milion mina postavljeno je na tim područjima, kažu u državnoj Agenciji za protivminsko djelovanje Republike Azerbejdžan (ANAMA). Prema početnim procjenama, sumnja se da je oko 11.667 kvadratnih kilometara teritorije kontaminirano minama i drugim eksplozivnim sredstvima.

“To je približno 13 posto ukupne teritorije Azerbejdžana”, rečeno je u Agenciji za protivminsko djelovanje Republike Azerbejdžan.

Od početka devedesetih godina prošlog vijeka u Karabahu je više od 3.400 ljudi postalo žrtvama mina. Od novembra 2020. do danas, zbog mina stradalo je 441 osoba. Od toga je 368 ljudi povrijeđeno, a 73 osobe su poginule.

Trenutno se na ovom prostoru intenzivno provode akcije čišćenja mina i neeksplodiranih ubojitih sredstava kako bi se nakon čišćenja terena obnovila sela i gradovi te vratilo raseljeno stanovništvo.

Pronađeno 44.000 protivpješadijskih mina

Do sada je očišćeno više od 300.000 hektara zemljišta, odnosno oko 26 posto procijenjenog kontaminiranog područja, podaci su ANAMA-e.

“Tokom operacija pronađeno je više od 44.000 protivpješadijskih mina, više od 24.000 protivtenkovskih mina i više od 197.000 neeksplodiranih ubojnih sredstava”, rekao je Vugar Suleymanov predsjednik Upravnog odbora ANAMA-e ističići kako prema pravilima te Agencije na područje s minama postavljaju žute oznake.

Suleymanov ističe kako svake godine postoji plan rada a za ovu planirano je čišćenje 65.000 hektara. Do oktobra ove godine očišćeno je više od 57.000 hektara.

Koriste različite metode čišćenja od tradicionalne, ručne metode, posebno obučene pse i štakore za otkrivanje mina. Mehaničko deminiranje također se koristi kao dio tehničke podrške operacijama.

Te mašine proizvode se u Azerbejdžanu. Na osnovu tehničkih zahtjeva i podrške ANAMA-e, firma Improtex razvila je dva tipa mašina koje ispunjavaju potrebe za deminiranjem u toj zemlji.

Mašine se koriste i u Ukrajini i u UAE

Kako je rekao Javanshir Bayramov, savjetnik predsjednika grupacije kompanija Improtex razvoj je počeo 2022. godine. Revival M, manja mašina i veći model Revival T.

“To ne znači da manji model ne može djelovati protiv različitih vrsta mina. Može, ali veća mašina očigledno ima veće mogućnosti i može djelovati na većoj dubini,” objasnio je on.

Veliki dio opreme, kako je Bayramov objasio, nabavljen je iz inostranstva ali kompletan sistem hlađenja razvili su u Azerbejdžanu.

“Iako nabavljamo motore, hidraulične sisteme i neke druge komponente, kompletno projektovanje i prilagođavanje mašine obavio je naš inženjerski tim”, rekao je Bayramov ističući da se mašinama upravlja daljinski s udaljenosti do dva kilometra što je sigurnije za operatera.

Mašine se osim Azerbejdžana, koriste u Ukrajini i u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Trenutno se dogovora izvoz u Meksiko i Saudijsku Arabiju. Mašine se mogu koristiti u svim vremenskim uslovima.

“U Azerbejdžanu rade u veoma zahtjevnim uslovima, a znamo da se u Ukrajini koriste u potpuno drugačijim okolnostima, gdje ima mraza, snijega, blata i slično”, istakao je on.

Čišćenje kvadrata košta manje od dolar

Čišćenje jednog kvadratnog metra od mina sada je manja od jednog dolara, kaže Suleymanov iz ANAMA-e, dok je u momentu kada je proces deminiranja počeo 2021. godine, bila između od tri do šest dolara, kako su im u to vrijeme nudile brojne kompanije za deminiranje i međunarodne nevladine organizacije.

U Azerbejdžanu deminiranje najvećim dijelom finansira sama država. Donacije i sredstva koja dolaze iz drugih zemalja i organizacija čine manje od pet posto ukupnog iznosa potrošenog tokom gotovo šest godina, ističe Suleymanov.

Naveo je da do sada potrošeno oko 566 miliona američkih dolara. Dok je ukupna finansijska podrška različitih zemalja i organizacija, uključujući Evropsku uniju i Ujedinjene nacije, iznosi 24 miliona. To su podaci za gotovo šest godine.

Vlada Azerbejdžana sarađuje s Ukrajinom, a osim obuke za ukrajinske stručnjake donirali smo Ukrajini i jednu mašinu za mehaničko deminiranje.

Iza deminiranja u Azerbejdžanu stoji 13 zemalja

Deminiranje u Azerbejdžanu podržavaju trinaest zemalja te jedanaest međunarodnih organizacija.

Vugar Sulejmanov je predsjednik Upravnog odbora ANAMA-e ističe da imaju dva cilja.

“Dugoročni cilj je da jednog dana možemo reći da je Azerbejdžan zemlja bez mina. Nemojte me pitati kada će se to dogoditi, jer to zavisi od više različitih faktora i problema”.

A drugi je, istikao je Sulejmanov, da dostignemo nivo na kojem mine više neće imati značajan uticaj na svakodnevni život stanovništva.

“ To znači da će na nekim područjima i dalje postojati minska polja ili će se nastaviti aktivnosti deminiranja, ali će njihov utjecaj na ljude, njihov svakodnevni život i aktivnosti biti sveden na minimum”, rekao je on.

Usporedba sa situacijom u BiH

Upoređujući situaciju s procesom deminiranja u Bosni i Hercegovini, Suleymanov je istakao kako je razlika u tome kako su mine raspređene.

“Razlika između Bosne i Hercegovine i Azerbejdžana jeste u tome što je kod nas kontaminirana bila teritorija koja je bila pod okupacijom, dok je u Bosni i Hercegovini kontaminiranost zahvatila cijelu zemlju”, objasnio je Suleymanov.

U Bosni i Hercegovini 1999. godine minski sumnjiva površina bila je oko 4.200 km², odnosno 8,2 posto ukupne teritorije Bosne i Hercegovine.

Trenutna sumnjivo minska površina u BiH iznosi 758 km2. No problem je nedostatak novca.

Bosna i Hercegovina je, u skladu sa obavezama iz Otavske konvencije o zabrani protivpješadijskih mina, dobila rok za ispunjavanje obaveza iz člana 5. do 1. marta 2027. godine.

Ali to neće uspjeti, zbog preostale minsko sumnjive površine i raspoloživih kapaciteta. Zbog čega je Bosna i Hercegovina uputila Zahtjev za produženje roka za ispunjavanje obaveza, navedeno je u odgovoru za Fokus iz BH MAC-a.

Crna statistika u BiH: Od mina stradalo 1.782 osoba

Potrebno je, istakli su u BH MAC-u, da Bosna i Hercegovina poveća i stabilizuje domaće izvore finansiranja, uz nastavak međunarodne podrške i unapređenje organizacije i efikasnosti protivminskog djelovanja.

U poslijeratnom periodu u Bosni i Hercegovini od mina su stradale 1.782 osobe, od kojih je 625 smrtno. Od ukupnog broja stradalih, 232 osobe stradale su od kasetne municije, od čega 43 smrtno. Među žrtvama mina u poslijeratnom periodu bilo je 185 žena, odnosno oko 10%, i 251 dijete, odnosno oko 14%.

I broj stradalih deminara je veliki, 134 deminera je nastradalo zbog eksplozije mina, od kojih su 53 izgubila života. Proces deminiranja je skup proces. Zahtijeva mnogo vremena, odnosi ljudske žrtve i veliki je teret svakoj zemlji koja je zagađena minima.

Povratak ljudi ne zavisi od obnove kuća nego od mina jer nema obnove bez sigurnog zemljišta.

“Mine odnose živote, iziskuju finansijska sredstva i oduzimaju vrijeme, posebno zato što nemamo karte minskih polja”, kaže Vasif Huseynov, šef odjela Centra za analizu međunarodnih odnosa i mulitikulturalizma.

Značaj karti u Karabahu

Objasnio je kako Armenija ‘ima određene karte’, ali kaže on, ‘one koje su nam dostavili nisu precizne’.

“Odnosi između dvije zemlje u tom su pogledu zanimljivi. Nakon Drugog rata (2020.) u Karabahu, armensko Ministarstvo vanjskih poslova zvanično je negiralo postojanje karata minskih polja. Međutim, nakon pritiska Azerbejdžana i nekih zemalja Evropske unije, počeli su dostavljati određene karte. Nažalost, one nisu precizne”, rekao je Huseynov.

Vasif Huseynov je šef odjela Centra za analizu međunarodnih odnosa i mulitikulturalizma, koji se bavi međunarodnom sigurnošću na Južnom Kavkazu, odnosima između Azerbejdžana i Evropske unije, kao i armensko-azerbejdžanskim mirovnim procesom.

Sukob Između Armenije i Azerbejdžana datira iz perioda devedestih tokom raspada Sovjetskog Saveza, kada su armenske snage preuzele kontrolu nad Karabahom i okolnim teritorijama koje su međunarodno priznate kao dio Azerbejdžana. Tada je raseljno više stotina hiljada Azerbejdžanaca. Baku je 2023. godine ponovo uspostavio potpunu kontrolu nad tim područjem, nakon čega je više od 100.000 etničkih Armenaca napustilo regiju.

Paraf u Washingtonu kod Donalda Trumpa

U augustu 2025. godine dvije zemlje su u Washingtonu parafirale mirovni sporazum, što predstavlja najznačajniji korak do sada ka okončanju više od tri decenije dugog sukoba.

“Sveukupno gledano, odnosi između dvije zemlje danas su mnogo bolji nego prije pet godina, nakon završetka Drugog rata u Karabahu”, objasnio je Huseynov.

Usaglašen je tekst mirovnog sporazuma.

“To što je tekst usaglašen znači da se više ne može mijenjati. Sporazum ima 17 članova i odnosi se na međusobno priznavanje teritorijalnog integriteta dvije zemlje, kao i na ostale principe međunarodnog prava”, objasnio je on.

Sporazum je parafiran u augustu prošle godine u Bijeloj kući u prisustvu američkog predsjednika Donalda Trumpa.

“ Sada čekamo da Armenija promijeni svoj ustav i iz njega ukloni teritorijalne pretenzije prije nego što možemo potpisati mirovni sporazum. To je za nas veoma važno pitanje jer se u preambuli Ustava Republike Armenije upućuje na dokument usvojen krajem osamdesetih godina, u kojem se poziva na ujedinjenje Karabaha s Republikom Armenijom”, objasnio je Huseynov.

“Trump bi bio nezadovoljan kada bi odustali”

To je trenutno jedina prepreka potpisivanju mirovnog sporazuma.

Huseynov kaže da je od mirovnog sporazuma prošle godine ostvarne napredak u odnosima dvije zemlje. U ovih godinu dana razvili su

ekonomsku saradnju i trgovninske odnose. Obje zemlje ukinule su sva ograničenja za tranzit robe kroz svoje teritorije prema drugoj zemlji.

“ Pokrenuli smo i dijalog civilnog društva u okviru programa pod nazivom „Most mira“ (Peace Bridge). Tokom protekle godine imali smo nekoliko razmjena posjeta. Armenci su dolazili u Baku, a predstavnici azerbejdžanskog civilnog društva išli su u Erevan”, istakao je.

To ima i širi geopolitički značaj. Kako je objasnio, Sjedinjenim Američkim Državama važno je da počne. Njegovo funkcionisanje u velikoj je mjeri povezano s mirovnim procesom između Armenije i Azerbejdžana.

“ Zbog toga bi Trump, naravno, bio veoma nezadovoljan kada bismo odustali od projekta zbog određenih tenzija. I zemlje regiona, kao i Turska, veoma su zainteresovane za mirovni proces. Za njega je zainteresovana i Evropa. Zato odnosi Armenije i Azerbejdžana nisu samo pitanje dvije zemlje, već imaju širi geopolitički značaj”, objasnio je.

Kako riješiti pitanje nestalih

U ovom periodu mora se riješiti i pitanje hiljade nestalih osoba tokom višedecenijskih sukoba.

Komisije dvije države su pokrenule direktne kontakte i razmjenu DNA profila kako bi ubrzale proces identifikacije preostalih žrtava.

Armenija zvanično potražuje između 800 i blizu 1.000 nestalih osoba.

Azerbejdžan s druge strane tvrdi da je u sukobima sa armenskim snagama tokom proteklih decenija nestalo više od 4.000 njegovih državljana, među njima 782 civila.

Vasif Huseynov je iz Karbaha. Imao je četiri godine na početku rata, početkom devedestih godina prošlog vijeka. Sa svojom porodicom napustio je rodno mjesto Kalbadžar 1993. godine.

“ I moja porodica protjerana je iz našeg sela. Moji članovi porodice i rođaci također čekaju trenutak kada će se moći vratiti”, priča Huseynov.

Početkom devedesetih godina, kada je Armenija preuzela Karabah, oko 700.000 ljudi protjerano. Do sada se u Karabah vratilo oko 100.000 ljudi.

Taj proces odvija se sporo, zbog mina, razrušene teritorije, ističe on.

” Sve gradimo iz temelja. Ne radi se samo o izgradnji stambenih naselja nego i autoputeva, cjevovoda, električnih vodova, infrastrukture i svega ostalog”.

U Karabah potrošeno 14 milijardi eura

To je veoma skup proces i ne odnosi se samo na jedan okrug, već na sedam okruga oko Karabaha, uključujući i samu regiju Karabah.

“Do sada smo na obnovu Karabaha potrošili 28 milijardi manata (više od 14 miliona eura), a u narednim godinama potrošit ćemo i više jer je povratak života u Karabah jedan od glavnih prioriteta azerbejdžanske vlade”, naveo je.

Prema najnovijim podacima, do 100.000 Azerbejdžanaca već se vratilo i ponovo naselilo na tim područjima.

Rade, školuju se, grade i bave se različitim poslovima. Proces se nastavlja. Osigurani su im poslovi, i kako ističe Huseynov, postoji volja da se nasele u Karabahu.

Više od trideset godina od rata u Bosni i Hercegovini ne može se govoriti o održivom povratku.

Iskustvo Bosne i Hercegovine

“Povratak nije bio održiv jer se insistiralo na popravci i rekonstrukciji stambenih objekata, od kojih je 350 000 obnovljena, stranim alii dijelom i domaćim sredstvima”, objasnila je Mirhunisa Zukić, predsjednica Unije za održivi povratak u BiH.

Istakla je kako su zapošljavanje, obrazovanje, zdravstvena i socijalna zaštita, deminiranje i razvoj infrostukture bili manje zastupljeni u održivom povratku, dobrovoljnom i dostojanstvenom prema Dejtonskom sporazumu.

Zukić podsjeća da je u toku rata raseljeno 2. 225 000 osoba od toga van granica 1.100 000 osoba, a prema podacima UNHCR-a vratilo se 1.080 000 osoba.

Infrastrukturu su finansirali uglavnom strani donatori USAID, Njemačka vlada, Švedska, Švicarska i dijelom sredstvima iz bh.budžeta.

Iskustvo Bosne i Hercegovine pokazuje da ni tri decenije nakon rata povratak nije završen samom obnovom domova. Mine, nedostatak infrastrukture i mogućnosti za život ostaju prepreke održivom povratku. U Karabahu se zato, uz obnovu, vodi i utrka s vremenom kako bi se očistilo zemljište i omogućilo ljudima da se vrate.

Na putu prema Nemirliju grmovi nara rastu uz napuštene kuće. Njihovi plodovi podsjećaju na život koji je tu postojao, ali i na ono što tek treba obnoviti. Jer povratak počinje tek kada se ljudi mogu vratiti na sigurno i u mjestu iz kojeg su otišli ponovo izgraditi život.