Život često donosi nepredviđene priče. Moje ime je Radovan Jazić, a trenutno živim u Banjoj Luci kao penzioner. Nažalost, već duže vrijeme se suočavam s osobnom borbom protiv bolesti. Iako su godine učinile svoje, uspomene koje nosim u srcu ostaju neizbrisive, započinje svoju emotivnu priču za portal Cazin.net, čovjek kojem je Cazin ostavio dubok trag u životu.
Po struci sam diplomirani mašinski inženjer, a fakultet sam završio 1974. godine. Gotovo četiri decenije sam radio u Elektroprenosu Bosne i Hercegovine, gdje sam bio koordinator i instruktor za dalekovode visokog napona. Taj posao me vodio širom Bosne i Hercegovine, ali postoje mjesta koja zauvijek ostaju urezana u sjećanju. Cazin je jedno od tih mjesta za mene.
Uz Bugojno, Donji Vakuf i Jajce, Cazin je bio grad moje rane mladosti. Posljednji put sam ga posjetio prije deset godina, u društvu jednog poznanika. Želio bih se danas češće vraćati, ali život ima svoje prioritete. Imam kćerku s autizmom koja trenutno boravi u Višegradu, a potpuno sam posvećen njoj, uz vlastito liječenje i svakodnevne zdravstvene izazove.
Dok pregledavam stare fotografije i uspomene, osjećam potrebu da zabilježim jedno vrijeme koje ne smije biti zaboravljeno. Da bih ispričao sve svoje doživljaje, vjerovatno bi mi trebala cijela godina. Stoga ostavljam samo mali dio onoga što nosim u srcu.
Tokom sedamdesetih i osamdesetih godina, bio sam aktivan u razvoju elektroenergetske mreže Bosne i Hercegovine, a Cazin je tada prolazio kroz značajan razvoj. Malo ko danas zna koliko je važno bilo što je jedan grad te veličine dobio čak dvije trafostanice napona 110 kV. Dalekovod na pravcu Bihać – Cazin – Velika Kladuša – Vrnograč bio je ključan za razvoj cijelog regiona.
Obilazeći te dalekovode, često sam hodao pješice i u najtežim vremenskim uslovima, upoznajući gotovo svaki dio cazinske opštine. Danas mogu iskreno reći – nigdje nisam sreo gostoljubivije ljude. Čim bi primijetili umornog putnika, domaćini bi me pozivali u svoje domove, nudili kafom, svježim mlijekom i toplim riječima. Te male geste ostavljale su dubok trag.
Cazin je tada bio grad rada i optimizma. Fabrike su bile aktivne, grad se razvijao, putevi su bili uređeni, a ljudi ispunjeni energijom i nadom. Posebno pamtim poznatu fabriku crijepa, gdje su se svakodnevno formirale duge kolone kamiona čekajući utovar, što je bio znak života i napretka.
Mnoge noći sam provodio u cazinskom hotelu, gdje me uvijek dočekivao jedan recepcionar, čovjek sitnog rasta, ali velikog srca. Koliko smo samo kafa popili i ljudskih priča podijelili. Takvi ljudi ostaju u sjećanju zauvijek.
Sjećam se i šetnji gradom, odlazaka na tržnicu i susreta s ljudima. Cazin je bio grad kulture, urednosti i dostojanstva. Grad s dušom.
Danas, kada su godine iza mene, a zdravlje me često podsjeća na prolaznost vremena, najviše cijenim uspomene. One ostaju kada sve drugo nestane.
Fotografija koju sam ranije podijelio snimljena je u šahovskom klubu „Ahmet Čejvan“. Nažalost, Ahmet je tragično preminuo, ali sjećanja na njega i vrijeme provedeno među dobrim ljudima ostaju trajno sačuvana.
Ovo je moja velika zahvalnost svim domaćinima koji su me nekada srdačno dočekivali, svim radnicima s kojima sam gradio i održavao dalekovode, kao i cijelom Cazinu koji je obilježio jedan od najljepših perioda mog života.
Godine prolaze, ljudi odlaze, ali neka mjesta ostaju zauvijek u ljudskoj duši.
A Cazin je za mene upravo takvo mjesto, zaključio je Radovan Jazić.
Foto: Privatni album Radovan Jazić
